Ženo, kasetaš.

Kao underground muzičaru, jedno od najvećih zadovoljstava predstavlja mi kad čujem zvono, javim se na interfon i čujem glas svog lokalnog poštara. Ti trenuci dok se on uspinje liftom, a ja čekam nestrpljivo (u nadi da me carina neće oderati) su neprevaziđeni. Onda poštar donese paket ili veću kovertu, a u njoj se krije nešto lijepo, nešto divno - fizičko izdanje mog benda. Ništa ne može nadmašiti ljepotu fizičkog izdanja, ma kakvo ono bilo. NIŠTA.

Poštara volim i zbog svog posla na ISK WEB MAGAZINU. Nije mi bilo dražeg jutra od jutra kad sam radio na 202-jci, dođem, popijem kafu, a tamo nekad između deset i jedanaest sati uđe žena koja je bila zadužena za raspoređivanje pošiljki i donese mi pošiljku od neke izdavačke kuće ili grupe. Nikad neću zaboraviti kada sam 2006. godine dobio svoj prvi promotivni CD na račun ISK: bio je to "Giallo/Antefatto", kolekcija raritetnih i demo snimaka američkih goregrindera Impetigo. Na omotu je bio našvrljan potpis gitariste Marka Sawickisa uz lijepe pozdrave. Zadovoljstvo koje je zaista teško opisati nekome ko nije navikao na takve stvari.

2009. godine, zamoren konstantnim drljanjem i poprilično direktnom muzikom, kreirao sam TOPHETH, neku vrstu drone/doom/ambient eksperimenta u kojoj sam koristio instrumente (primarno gitaru i bas) kako bih stvarao muziku. Otad sam sa Tophethom snimio tri albuma i jedan mini-album i iako je poprilično zatucana i uskogrudna muzička scena uveliko izignorisala ovaj projekt (sjetimo se Motherpiga...), u svijetu se pojavio veliki broj interesanata za ovu muziku, tako da sam promociju usmjerio na dijelove izvan Bosne i Hercegovine.

Britanska izdavačka kuća Strivve Recordings dogovorila je sa mnom izdavanje ultra-limitiranog duplog seta kaseta na kojima bi se našla sva izdanja Tophetha od 2009. do 2012. godine... Strivve Recordings tiraž nadoknađuje fantastičnom kvalitetom i inovativnošću na polju dizajna, što ćete i sami vidjeti u nastavku...

Uglavnom, deset je, jutro je, ja krmeljam i hranim dijete, presvlačim je, spremam se za posao, kad zvono. ZVONO! Prerano je da to bude teta Jadranka koja čuva Lili kada nema mame i taje. Znam da pošiljka treba da dođe... javljam se oprezno na interfon.

"Ko je?"

"Poštar, Arnele."

TOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO!

Brzo navlačim trenerku na guzove, oblačim papuče i izlazim da otključam vrata potkrovlja. Susrećem se sa vazda ljubaznim poštarom koji me obaviještava da sam dobio paket. Ja potpisujem isporuku, a poštar sa dna svoje velike torbe vadi paket. Povelik, veći nego moje izdanje!

Upadam nazad u kuću i dišem ubrzano dok nožem rasjecam trake kojima je carina zalijepila paket nakon pregleda (jeb'o majku, umotali su ga ko mumiju). I onda... orgazam.

Paket je pun izdanja Strivve Recordingsa, ograničenih izdanja sa svim slatkim dodacima, bedževima, art printovima, svime. Otpakujem jedno po jedno i divim se svakom izdanju, divim se činjenici da je Russ, osoba koja stoji iza Strivve Recordingsa sama sklapala ova izdanja, ova fantastična izdanja koja pored odlične muzike dolazi u zaista unikatnim pakiranjima.

Vidite, ja sam dijete kaseta. Ne ploča, ne CD-ova. Kada sam počeo slušati muziku, kasete su bile glavne i dan-danas mi je to ostalo. Ne dopuštam sebi da budem glup i da se upuštam u raspravu o tome da li je kvalitet trake jednak, gori ili bolji kvalitetu CD-a ili vinila, jednostavno volim kasetu kao medij i volim ono što kaseta donosi.

Pa hoćemo vidjeti šta me obradovalo jutros?

Neka izdanja dolaze sa bedževima...

... a neka u posebnim, sjajnim pakiranjima poput policijske

kese za dokaze ili kese za biološki otpad (ne znam odakle čovjeku

kese, ali svaka mu čast! Čudi me kako me nisu ovi naši

pozvali u policiju da razjasnimo zašto mi ovakve stvari

stižu na kućnu adresu)

Jednostavno, NAJBOLJE pakiranje za kasetno izdanje IKAD.

A sada, Topheth - Discography Double Tape Set, ograničeno na 10 komada,

samo sedam u prodaji!

Kutija izvana, tvrda i plastična, odlična!

U crvenoj knjižici kriju se liner notesi za svako izdanje

sa pripadadajućim omotima. Sve je ištampano na odličnom

starinskom papiru, uvezano ručno... izgleda FANTASTIČNO!

Kasete i bedževi, a ispod knjižice krije se i kartica sa linkom

za digitalni download, kao i tracklista na posebnom papiru.

Fotografije baš i ne mogu prikazati svu ljepotu ovih izdanja, jedno je gledati ih na monitoru, drugo je držati ih u ruci. Fantastičan trud uložen u ova izdanja vrijedi svake funte, a prodaju se po odista preniskim cijenama. Preporučujem sljedeće: ukoliko dosad niste čuli TOPHETH, idite na http://topheth.bandcamp.com i poslušajte sva četiri izdanja, a možete sve osim posljednjeg albuma skinuti po cijeni koju sami odredite.

Ukoliko vam se svidi, idite na http://strivverecordings.bigcartel.com/ i kupite, nećete se pokajati (zaista ne prodajem svoju muziku koliko prodajem ruke i trud ovog mladog Britanca!)

A sad... ženo, kasetaš!

Ambabah

Moja kćerka Lili je sada u desetom mjesecu postojanja. I ja sam u desetom mjesecu prihvatanja i uživanja u svojim novim ulogama, u onome što eventualno čeka sve nas, a što je, brat bratu, jedna od najvećih užitaka u životu: mogućnosti da učiniš svijet boljim mjestom, osjećaj odgovornosti jači i iznad svega što je čovjeku ponuđeno. 

U ovih deset mjeseci uživam balansirajući između Sharana Rock'n'Rollera i Sharana Taje. To Tajo sam dao sam sebi i sve čekam da to i Lili izgovori. Zasad ima puno kekekeke, gagagaga, ababababa, ali kao i svaki roditelj, svakoj riječi i slogu dajem značenje. Čekanje nije mukotrpan posao jer je svaki dan, svaki sat i svaka minuta provedena sa Lili kraj mene novo otkriće i nova mudrost, a njeni zagrljaji i osmijesi mnogo govore... mnogo više nego što i jedna riječ može reći.

Lili me ispravila. Ne želim ispucavati isprazne floskule o tome kako sam sada bolji čovjek jer me čovjekom učinila mati, ali da mi je Lili omogućila da se fokusiram, da spoznam šta je tačno i šta je sveto, a šta je trivijalno, pa čak i bespotrebno - to je istina. Lili je na određeni način, sa gugutanjem, zagrljajima i osjećajem odgovornosti već rekla da su ljubav i davanje energije njoj ispravne stvari koje trebaju biti baš tako snažne kakvima ih i ja osjećam. Mogao bih reći da je ona moj vizir koji mi napokon pomaže da vidim kroz ljude na dobar način, moje sidro koje me drži usidrenog i ne da mi da se pomičem u vode koje kriju mrak koji samo želi progutati čamac zvan MOJ ŽIVOT.

U zadnjih deset mjeseci stvari sam počeo gledati ispravnije. Dosad je moj život počivao na principima i ideološkim i moralnim vrijednostima koje sam nabio sam sebi, a svi znamo da osoba vođena svojom vlastitom idejom i srcem veoma često od mozga napravi apsolutnu budalu. Moj Mozak to zaista nije zaslužio i Lili to i vidi i osjeti. Zato je možda  i bilo suđeno da bude tu. Da se zadesi baš sada.

Svi mi znamo ljude koji u sebi nose negativnu energiju; nekad su to sitne, maliciozne duše, osobe koje se zadovoljavaju sitnim pakostima i sisanjem pozitivne energije iz osobe. Mentalni vampiri koji sliče vampirima iz filmova, igara i stripova koji se zadovoljavaju ostacima kada Veliki Šef ode. Nekad, na veliku žalost svemira, naletimo na istinski zle ljude, ljude koji unutar sebe nose bespuće praznine, ništavilo koje pokušavaju popuniti nasumičnim ozlijeđivanjem drugih ljudi. Iza osmijeha kriju se setovi zuba spremni da se zariju u meso i jezik zmije koji palaca i sprema se da vam isisa krv. 

Ne zna se šta više boli: sitne, maliciozne duše, taj virus malicioznosti koji nekad uzme i vama bliske osobe, te ih natjera da pod komandom ili u svojoj apsolutnoj besvijesti žderu vas, a na kraju i sebe, ili kada naletite na jednog od bossova u igri, osobu/e koja/e je/su spremna/e da vas unište do kraja i da vam čak ne podaju ni zadovoljstvo da vas gledaju u oči dok vas čereče.

No poenta je da postoji rješenje. Poenta je da je rješenje tako blizu svima nama i poenta je da je meni Lili postala okidač koji mi je pokazao rješenje. A sve vrijeme je bilo unutar meni.

Sve ove godine mislio sam da je direktni konflikt, otvoreni sukob najbolje što se može uraditi kako bi se situacija poboljšala i kako bi se stvari stavile na svoje mjesto. No ispit na kojem taj način funkcionisanja u životu pada u vodu je sama činjenica da ne živimo u savršenom svijetu, ne živimo u univerzumu zasnovanom na viteškim opcijama niti na iskrenom djelovanju. Common Sense, Zdrav Razum, Logika i Argument postali su tako rijetki i cijenjeni da se čine kao nekakva supermoć. I samim tim, kada se osoba vođena Logikom i Argumentom suoči sa osobom koja je vođena Zabijanjem Noža u Leđa, sasvim je jasno ko će tu nastradati.

Oprost i ODO (Okretanje Drugog Obraza) također nemaju nikakvog smisla sa ljudima koji u sebi nemaju mrvu ljudskosti da shvate i cijene osobu koja ima snage da to uradi. Riječ izvini postala je najveća uvreda inteligenciji otkako su ljudi naučili da glume zarad njima viših ciljeva. 

Jedini istinsko rješenje je ignorisanje. Može vam se učiniti vanserijski lijenim, možda  i slabićkim, ali razmislite: onoj osobi kojoj ne date mogućnost da vas povrijedi i sklonite se iz polja djelovanja, osobi na čije napada ne odgovarate ni jaukom ni urlikom, ta osoba će doživjeti dvije faze u interakciji sa vama: prva faza je očigledan bijes. Kao bijesan pas koji želi zagristi, a kavez je između mesa i gubice, mentalni vampiri, maliciozni i zli pojedinci će očajavati i poželjeti biti još gori i još bestijalniji. Tu ne smijemo popustiti jer ako dođe do toga, zna se kako ide ona stara: ko visoko leti, nisko pada. A ignorisanje je zaista visok i sofisticiran let, i kolika god umjetnost bila znati primiti udarac, uzvratiti, pa i podići se nakon zadobijenih, još je i veća umjetnost dohakati svakom protivniku uspješno izbjegavajući svaki pokušaj ulaska u ring. Ako niste u ringu koji je postavljen po dimenzijama tih drugih lica, onda zapravo i nema borbe, zar ne?

Zapitajte se pitanje koje ja sebi postavljam unazad mjesec dana, sada u svojoj dvadeset i sedmoj godini: šta nam zapravo čini život onakvim kakvim ga želimo? Šta nam zaista izmamljuje osmijeh na lice? Postoji toliko znanja koje moramo usavršiti, postoji toliko ljubavi koju trebamo dati onima kojima ljubav treba. Koliko nepročitanih djela, koliko nepogledanih filmova, koliko trenutaka kada bi trebali šutiti i uživati. Muzika je ono što mene ispunjava onoliko koliko me i iritira, pa ipak treba joj se posvetiti još jače i žešće. A onda sa druge strane: ja sam zaista sretna osoba. Živim sa djevojkom sa kojom dijelim dobro i zlo zadnjih dvije godine i kusur, sa djevojkom sa kojom mi je veza ni više ni manje nego iskrena; kad smo ljuti, kezimo zube, kad smo sretni, ljubimo se. Prošli smo teže uspone i gore padove zajedno jer nikad joj nisam lagao i nikad mi nije lagala: sile svemira i nekoliko ljudskih bića znaju nas kad nam je bilo najteže i kad nam je bilo najlakše, ali ono što ja znam i što ona zna je da na kraju svega, svijetla obraza legnemo jedno kraj drugog i spremni smo da zajedno pređemo sve prepreke i krenemo u novi dan. Tim sam postigao da imam slobodu i odriješene ruke o kakvima ne mogu sanjati ni tinejdžeri u naponu snage, a kamoli ljudi mojih godina u ovako ozbiljnim vezama. Do te mjere je sloboda izražena da mi je sasvim jasno zašto se nekim ljudima na kraju krajeva čini nemoguća.

I tekst se opet vraća na Lili. Uspavao sam je prije dvadesetak minuta, zaspala mi je u naručju nakon hranjenje i u snu je glavu okrenula prema mojim prsima i tiho uzdahnula, a onda rekla nešto što bi se moglo napisati kao ambabah. Kada se čuje ambabah, svjestan sam gdje trebam biti i šta je moja misija: nisam ja porodični čovjek, barem ne u smislu tih riječi kako ih društvo poima. Ja sam samo zaista podigao štitove, nepropusne membrane i možete me nasekirati i popizdit ću ja još mali milion puta, ali to je zato što sam čovjek. Ali da ću više noćima osjećati tugu zbog nepravde, da ću puštati ranama da krvare i da će mi mesijanski kompleks remetiti auru i divne trenutke, te se igre nećemo igrati. Oštrite jezike i spremite se za bespoštednu diskusiju, ali tek kad utvrdite da vrijedi traćiti dah na ljude i da će ljudi to shvatiti. Budite iznad mizernosti i, koliko god vam govorili da to ne radite, nosite srce na rukavu (i asa u istom, reda radi), ali ne pokazujte ga svakom. Sjedite i pogledajte se u ogledalo i recite sami sebi ako smatrate da ste na tom nivou: neka vas ljudi zasluže. I vi zaslužite njih.

Voljeli mene i moja djela ili apsolutno zazirali od njih, osjećali se povezani sa mnom ili potpuno diskonektovani od mog bića, znajte da vam želim sve najbolje i da je ovaj tekst samo rezultat lijepog što osjećam u sebi: all we got is one short life, snimio je Lemmy 2008. godine i prokleti bili ako to ne shvatimo ozbiljno.

Posvećeno svim dragim ljudima. I onima koje ću tek sresti.

Unazad deset minuta...

Izašao po cigarete. Vraćam se nazad. Kročim pustom ulicom u kojoj mi je smještena zgrada. Poledica puca ispod mojih nogu, pazim na svaki korak. Iz slušalica krči Asomvel. Međutim, osjećaj me udara u glavu, kao Paukovo čulo Spider-Mana. Neko je iza mene...

Okrenem se i ugledam psa koji ima njušku kao pitbull, ali dužu dlaku. Nisam ga dosad viđao u ulici jer generalno pasa u mojoj ulici nema, uvijek se vrzmaju oko dvije trolejbuske stanice, kao i prekoputa Gimnazije.

Ono laički, amaterski, potresen muzikom i bliskim susretom na manje od dva metra skočim ko oparen i vrisnem. Pas se zakuca unazad, nagnu se naprijed i iskezi očnjake.

"E sad si najebao", smije se mozak dok ja kontam da je biti ili ne biti situacija, a jebe me moral gdje bih rađe da me ujede nego da ga udarim nogom.

Pas definitivno to osjeti i poštuje. Kralj si ulice, mislim u sebi i pružam ruke - u jednoj cigarete, u drugoj kusur.

"Nemam ništa da jedeš i neću ti ništa.", govorim. Pas i dalje kezi zube, ali se ne miče.

Sjećam se knjige "Četiristo saveta ljubiteljima pasa" koju sam pročitao kako bi kompenzirao činjenicu da mi mati nikad nije dala da imam psa. U njoj piše da psu pružiš ruku da te ovjeri i da mu nikad rukom ne mašeš iznad glave, te da u slučaju da je pas agresivan nikad ne okrećeš leđa, već da se lagano udaljiš blago pognut prema naprijed i da gledaš psa u oči dok govoriš mirnim glasom. Nema mahanja rukama, divlje gestikulacije i agresivnog tona. Pas tu valjda negdje uspostavlja komunikaciju sa čovjekom i obrnuto. Smisao nekog zajedničkog poštovanja. Uglavnom, radi.

Idem unazad nekih desetak minuta, a pas stoji na mjestu i reži. Ja mu tepam, rječnikom, ali ne i glasom. Zvučim mirno i staloženo, autoritativno na pametan način. Svjestan sam da me može rastrgat da hoće. Nije mali ker u pitanju.

Kad sam prišao haustoru, jedva se snalazim među jadna tri ključa koja imam na kolutu i otvaram bravu. Gledam psa koji i dalje stoji na istom mjestu, ne čujem režanje, a onda se okreće i odšetao je.

Pokazao je ko je gazda. Ja sam pokazao pamet umjesto kretenizma. Možeš biti žrtva i ne moraš. Sve je do znanja i trenutka zena. Čudno je to što ga sa životinjama imam uvijek iako nikad nisam imao jednu (ne računamo papagaja). Sa ljudima je već druga priča.

P.S.

U jednom trenutku dok se pas i ja gledamo, meni ova legendarna scena pada na pamet. Jeb'o sam ti majku, Edvarde Furlonže, unjake sam se dozavrat :D

DABAR JE TU!

KLIKNEŠ DOWNLOAD, SKINEŠ, KLIKNEŠ SHARE, PODIJELIŠ!

ROCK'N'ROLL JE PONOVO ROĐEN!

Promocija albuma "DABAR" benda Snake Eater

Koncert vrijedan vaše pažnje koja je cijenjena od strane nas rock'n'rollera.

U klubu AG u Sarajevu, 19.11.2013. godine održat će se koncertna promocija debi albuma "Dabar" benda Snake Eater. Više informacija o bendu možete pronaći OVDJE, više informacija o promociji OVDJE, a u nastavku poslušajte i dva singla sa albuma!

Zamolit ću vas lijepo da informacije o ovom dešavanju podijelite sa što većim brojem ljudi! Danke, dojčland!

PLAMENI LJUBAVNIK

PRODAVAČICA

Moj prvi i posljednji osvrt na nadolazeći popis stanovništva

PUSTITI OVO PRIJE ČITANJA:

Masovna histerija je počela, histerija koja slama i mijenja redove historije i današnjice, pokušavajući instalirati nanovo nakaradni sistem za uništavanje građanstva.

Dobrodošli u bh pakao, dobrodošli u popis stanovništva.

Nešto je trulo u državi Bosni, svi su ovce, a svi ponosni.

Na stranu pjesnička raspoloženost autora ovog bloga, ali dužan sam kao građanin Sarajeva i Bosne i Hercegovine iznijeti nekoliko stavova iz svoje perspektive koji vam mogu pomoći da shvatite neke stvari ukoliko pokrenete barem dvije moždane vijuge. Namjerno se neću koristiti rječnikom koji čujete na ekranima. Vjerujte mi, svako ko koristi riječi duže od deset slova je idiot; ne obraćaš se kolegi iz struke, obraćaš se narodu. A narodu treba objasniti normalno i staloženo.

Kao prvo i osnovno, sam Ustav države Bosne i Hercegovine je jedan nakaradni, diskriminirajući akt koji onemogućava jednom (velikom) sloju stanovništva ostvarivanje osnovnih ljudskih prava. Da bi to dokazao, zamolit ću vas da pročitate Ustav Bosne i Hercegovine i primjetiti da se ni u jednom dijelu ustava ne spominju Bosanci i Hercegovci, nego samo tri konstutitivna naroda koja žive na području Bosne i Hercegovine. Jasno mi je u kojim su se okolnostima i na osnovu kojih vrijednosti pisali redovi Ustava naše zemlje, ali da ništa nije urezano u kamenu, nije; svaki dokument može i mora pasti u zaborav i biti izmijenjen ukoliko je diskrimantoran. A to će se dogoditi jer će ljudi shvatiti u jednom momentu da je važnije biti SIT nego BOŠNJAK, SRBIN ili HRVAT.

Ubjeđuju me da sam po imenu Bošnjak. Veoma zanimljivo, jer je moje ime varijacija starofrancusko/staronjemačkog Arnold čije je značenje gospodar orlova. Zato ću iskorisiti priliku i da kažem nešto više o tome zašto se neću izjasniti kao Bošnjak.

Ljudi, ne padajte na isprazne priče o dobrim Bošnjanima, jer oni jesu dobri, ali nisu Bošnjaci. Bošnjaci su ovi što su po Dejtonu priznati kao konstitutivni narod kojeg po automatici čine muslimani. Zamjena za ono Muslimani, Srbi i Hrvati. Ne možete biti Muslimani, muslimani su po cijelom svijetu. Nisu narod. Ovo nije država ni Kulina bana ni Tvrtka, ovo je država troglavog monstruma. Izjasnite li se kao Bošnjak, i dalje ste Bosanac i Hercegovac, ali odbijate osnovno, odbijate biti građanin, prihvatate biti ovca u toru na osnovu koje će se prepucavati.

Neću biti Bošnjak je su Bošnje, sudeći po njihovim predstavnicima u vidu koalicije "Bitno je biti Bošnjak" i majmunčine Fatmira Alispahića homogena, homofobna, zatucana skupina koja fercera po sljedećem principu kojeg se može primjetiti po forumima i javnom internet mnijenju: ako nisi Bošnjak, mora da si jugoslavenski ateistički četnik, novi Risto Đogo,i ODGOVORAN/NA si za Srebrenicu, ti si u liniji sa četnicima i koljačima! Da, tako probošnjačke snage označavaju ljude koji žele biti građani Bosne i Hercegovine, a smatraju da svoju vjeroispovijest i pripadnosti trebaju ukoliko to žele naglašavati u sakralnim objektima i na sijelima kulturno-umjetničkih društava.

Neću biti Bošnjak je Bošnjaci fino kažu da su Bošnjaci, jezika bosanskog, a vjere islamske. Ja nisam u vjeri islamskoj, ali govorim bosanski jezik. Kako to da Bošnjaci sami sebi skaču u usta kada kažu da je Bošnjaštvo od Kraljevine Bosne ponosne, za sve, a onda u propagandi mole pripadnike islamske vjeroispovijesti da ne budu četnici i da se izjasne kao Bošnjaci. A katolike pustimo u hrvatski tor, pravoslavce u srpski. Idioti.

Neću biti Bošnjak jer se ne bojim da ću biti ugrožen, jer već jesam ugrožen, ugrožen sam na sve moguće načine i ne može me niko više ugroziti od ovoga. Neću biti Bošnjak jer me ne interesuje bošnjačko osviještenje i prva njihova prilika da se organizuju i izjasne kao skupina vrijedna nekog snopa reflektora.

Bit ću BOSANAC I HERCEGOVAC jer živim u državi Bosni i Hercegovini, iako me granice generalno ne zanimaju jer sam od pankerskog soja i ne vidim uopće potrebu da se dijelimo bilo kakvim granicama. Bit ću BOSANAC I HERCEGOVAC jer vjerujem da je ovo zemlja za sve ljude koji su spremni da prihvate da ova zemlja, kao ni Sarajevo nikada neće biti za jednu masu, jednu vjeru, jednu seksualnu orijentaciju, jednu boju kože, jedan spol. Bit ću BOSANAC I HERCEGOVAC jer mi je porijeklo iz Sarajeva, Bosanske Krupe, Bugojna i ko zna sve odakle ne. Bit ću BOSANAC I HERCEGOVAC jer znam čestitati i Vaskrs i Uskrs i Bajrame i Božiće. Bit ću BOSANAC I HERCEGOVAC jer sam normalan i interesuje me da se napokon oformi masa ljudi kojoj je stalo da napokon odfuramo u ekonomski prosperitet, da gradimo državu civilnog i građanskog društva, da kriminal iskorijenimo zakonskim mjerama, da djecu prestanemo dojiti mržnjom, da pružimo kvalitetno obrazovanje gdje se neće učiti djeca kako su slatki, mali Hrvatići, o tome kako žena treba govoriti o svojim problemima tek kada je muž spreman da je sasluša i  da se udaljavanjem od Boga postaje NEČOVJEK. (za ove predivne reference, pogledati udžbenike tri konstitutivna naroda, to je ta njihova kultura).

Istina je da Bosanaca i Hercegovaca nema nigdje u Ustavu, istina je da nas Dejtonski nesporazum spominje samo pod tačkom ostali građani Bosne i Hercegovine dok u prvom redu štiti ovce, ali istina je i sljedeća:

Nismo mi četnici, zagovarači genocida, budale ni instrumenti politike Beograda i Zagreba.

Mi smo masa koja raste i koje se bojite jer nas nije briga kako se zovete ni u koje izmišljeno biće vjerujete, mi smo tu da uspijemo i da napokon uzmemo pod svoje zemlju koja je naša oduvijek bila i ostala. I imate bujruma u ovoj zemlji, ali ne tako da vi vladate nama, već da građanin i civil vlada nad propagandom i ovčetinom.

Popis stanovništa 2013. je pred nama. Ne dopustite da vas zatupe mas-mediji, ne dopustite da vas se prepada novim ratovanjima, genocidima ni oduzimanjem ljudskih prava. Imate potpuno pravo biti GRAĐANIN PRVOG REDA. Ali pravo ćete morati sami ostvariti.

JER BITNO JE NE BITI OVCA POD OŠTRICOM POLITIČKE MAFIJE!  

P.S. Serem se na popis sastavljen od strane eminentnih stručnjaka koji pod stavku vjeroispovijest stave agnostik i ateist. Prvo, jeb'o vas otac nesposobni, je li vi znate šta pišete, drugo, jeb'o vam mater radoznalu, šta vas briga jesam li poš'o kod popa, oca ili hodže ili idem žrtvovat jarca Belialu?

E moj Lemmy...

PROLOG:

Kada je Motorhead na svom websiteu najavio da će svirati u ljubljanskoj Hali Tivoli danas, osjetio sam bujanje izvjesne količine super pozitivnih emocija negdje unutar mene. Naravno, s druge strane, bio sam svjestan da je odlazak na koncert zaista neizvjestan,  prvenstveno i jedino zbog finansijske situacije; trenutno, ne može biti gore, ali tako vam je. Te stvari me ne spriječavaju, niti su me ikad spriječile. Saznao sam ime PR-a, poslao mail, organizovao  promociju, sredio čak da se i karte prodaju u Bosni i Hercegovine i akreditacija mi je potvrđena. Negdje u isto vrijeme pričao sam sa još trojicom heroja ove priče: Shexom, Agrarom i Nedom. Njih trojica kupili su karte i skupljali ljude za kombi. Kako nas se nije dovoljno skupilo, spremilo se auto i došao je 9.12.2012. kada smo trebali da odletimo na koncert najboljeg benda ikad.

ČIN PRVI: GDJE JE BAVARIA...

U 22.00 na proširenju na Nedžarićima kupe me gore navedena trojica. Auto je prošlo tehnički pregled, sve je ispravno, ulje je zamijenjeno, navigacija je naštimana i pokazuje nam put pravo u srce Ljubljane. Najgora stvar (barem smo to mislili u tom trenutku) bila je činjenica da se nismo muzički pripremili za put: imali smo samo tri CD-a u autu, albume Metallice, Pantere i Manu Chaoa. No to nas nikako nije obeshrabrilo. Idemo na Motorhead, čovječe!
Skrećemo prema Vogošći i baš negdje kod hotela "Sunce" jarki snop svjetlosti uperen je u naša lica. Zaustavlja nas patrola od, pazi sad: deset policajaca i pet pripadnika specijalne jedinice. Da izgledamo sumnjivo, izgledamo. Četiri lika u jedanaest navečer voze se pustom cestom, a iznutra dere neka sumnjiva buka. Shex kao vozač predaje dokumente, specijalci nas izvode iz automobila. Imate oružje? Nemamo. Opojna sredstva? Nemamo. Širite ruke. Generalno nemam nikakav problem sa policijom ni predstavnicma zakona, ali kad me rovi naoružan čovjek sa fantomkom na licu, nije mi svejedno. Otvaraj gepek. Gepek se otvorio, u njemu gajba Bavarije, jakne i torbe. Dok prašinar popisuje naša imena, mi pojašnjavamo da idemo na koncert u Ljubljanu. Vraćaju nam se lični dokumenti, a dok se gepek zatvara, jedan od specijalaca govori: "Znate onu, momci, gdje je Bavaria... tu je havarija!"

ČIN DRUGI: DVIJE KAFE, DVA ČAJA i MEHANIČARA

Pičimo ovim jadom od autoputa i plaćamo cifru od nevjerovatnih četiri marke i dvadeset ili trideset feninga za putarinu. Katastrofa. Ipak, pred Zenicu počinje se dešavati veoma čudna stvar. Inače topla unutrašnjost automobila biva sve hladnija i hladnija. Noge nam se počinju kočiti, a šoferšajba poprima teksturu ledene kocke. Otkrivamo strašnu istinu... grijanje je crklo. Nema druge, stajemo kod hibrida benzinske pumpe, restorana i motela "Almy". Ulazimo da se ugrijemo i skujemo plan. Pitamo veoma ljubaznog konobara da li zna nekog mehaničara koji bi nam mogao pomoći. Onda se dešava divno čudo, konobar i raja koja je tu sjedila organizuju se da nam pomognu, dolazi i mehaničar koji prtlja po žicama i pokušava ustanoviti uzrok kvara. Vrijedno je napomenuti da šupci iz BIHAMK-a na naš poziv upomoć odgovaraju sa ne izlazimo na teren zbog grijanja, auto vam je u voznom stanju. Kao da imamo monitore preko kojih pratimo stanje na cesti, a ne šoferšajbu. Elem, mehaničar uspostavlja dijagnozu; crk'o nam je nekakav motorić. Grijanje radi, ali taj motorić uzrokuje da vrući vazduh puše. Momak fino pogleda ekipu i reče: "Ići ovako dalje, to vam je smrt. Vraćajte se nazad."

Ne gubimo nadu, a optimizam je na nivou. Šta je jedan ovakav problemčić za koncert Motorheada? Razmišljamo o opcijama. Ujutro čekati mehaničara da pronađe dio na otpadu, nemamo vremena. Iznajmiti drugi automobil, nemamo vremena. Zvati nekoga da nas vozi, ne može, već su neka doba.

A onda Shex reče: "Imam ja Golfa."

Svi ga pogledasmo.

"Imam ja ispravnog Golfa dvojku. Treba provjeriti možemo li preko grane."

U tom trenutku u restoran ulaze dvojica policajaca koje smo upitali za savjet. Oni nam govore da nema nikakvih problema ukoliko je auto ispravno tehnički i ako imamo sve papire. Auto na Shexa, kartoni zeleni, raznobojni, sve imamo.

To je to, pomislismo i okrenusmo se nazad prema Sarajevu.

ČIN TREĆI: IMA LI IKO ŠLAUF DA PRESPEMO BENZIN?

U povratku kući psujemo ponovno plaćanje putarine. Država  nam uze osam maraka i ne rekoše ni hvala. Barem osmijeh za napaćene rockere. U Hadžići Rock Cityiju parkiramo Clia i razgrćemo Golfa. Koristimo omote CD-ova da skinemo led sa stakala. Shex odlazi po ključeve i dokumente. Vraća se, a paranoik u meni pita da provjeri dokumente još jednom. Provjera obavljena, sve u redu. Sjedamo u automobil, Shex ga pali... i zabrunda motor! A i grijanje poče udarati u glavu. Srce nam svima zaigra u grudima. To je to, to je to, idemo, izgubili smo nekoliko sati, pa šta? I zaista, prebacujemo sve stvari iz automobila u automobil, ulazimo u isti i izlazimo iz Hadžića.

Negdje kod Blažuja pri minimalnoj brzini od nekih četrdesetak na sat začusmo zvuk koji je označio horor: prasak, a zatim klepetanje po asfaltu ispod nas... flap,flap,flap,flap. Izlazimo i nadamo se da se nije desilo ono što smo očekivali, ali nemamo mi te sreće, we are born to lose. Guma je raspolovljena. Tišina, stojimo izvan automobila, a -15 stepeni nas para na sastavne komade. Osjećamo bol. ALI NE GUBIMO OPTIMIZAM! Razmišljamo o tome da nađemo vulkanizera negdje uz put ukoliko je rezervna guma u redu. Vadimo je, ali nemamo sreće; sve što nalazimo je tanka guma kao za kolica koja valjda služi da samo preparkiraš automobil.

Nedo je jedina osoba koja zna zamijeniti gumu. Ja sam jedina osoba koja ima rukavice. Želim da mu pomognem i skontam da sam izgubio jednu rukavicu. Psujem i dajem mu drugu. On diže automobil na dizalicu i kreće da odvrće šarafe. Jedan je odvrnuo, krenuo drugi. Stade. Gleda začuđeno. Odahnu i pokuša opet. Ne ide. Pogleda malo bolje i skonta da ključ koji ima odgovara samo za jedan šaraf - svi ostali su drugačiji. Ne možemo vjerovati. Nema predaje, Nedo uspijeva odvrnuti gumu, staviti novu i zavrnuti nazad. Idemo do Hadžića, skontati šta ćemo; ne, ništa nas ne može zaustaviti. Sjedamo opet u automobil koji kreće nekih pedesetak metara. Čujemo ponovni prasak, a zatim auto počinje poskakivati. Shex, psujući sve na nebu i zemlji, pa i ispod i iznad, uspijeva parkirati na proširenje. Izlazimo napolje i vidimo iskrivljenu felgu, puknutu gumu, a nos nam ispuni miris spaljene gume.

EPILOG:

Nedo i Agrar se vraćaju pješke do Hadžića da pokupe auto bez grijanja da dođu po mene i Shexa. Shex i ja sjedimo u Golfu u kojem je prevruće. Smrdi guma. Sat je otkucao trojku. Otvaramo prve Bavarije i prihvatamo realno stanje: dva automobila, dva kvara, tri pokušaja i ništa. Možete vjerovati u Božje davanje, poravnanje zvijezda ili karmu, ali nešto od to troje nam nije dalo da odemo na ovaj put. Možda je neko odozgo ili odozdo rekao nemojte, momci, neka vas. Ko zna zašto... (koncert nije otkazan, provjerio sam)

Vraćamo se kod Agrara i prepričavamo sve. Nije da smo sjebani, više smo razočarani. Živi smo dokaz činjenice da ne možeš šta hoćeš koliko god to želio ili se trudio. Dovršavamo gajbu Havarije i spominjemo majku domišljatom specijalcu. Koliko god mi je krivo zbog sebe, dobro sam prošao; minorni finansijski gubici, a trojica saputnika platili su tri karte, svaka po 50 eura. I sad imaju kvarove na automobilima. I dva puna rezerovoara goriva u neispravnim automobilima (da, nismo presuli gorivo). I ovo im je trebala biti prva svirka Motorheada.

E moj Lemmy, da sam ti ovo pričao, ne bi mi vjerovao!