NOJEV LET

Dokazi

2012-02-19T19:23:00.001+01:00

U plafon moje sobe zakucana je kuka bez ikakvog smisla. Nakon godina dumanja o porijeklu i razlogu postojanja te kuke, pretvorio sam je u stalak na koji sam kačio svoje press akreditacije i iskaznice, više stotina različitih akreditacija iz svih država u kojima sam se zadesio kao novinar, muzičar, organizator ili nešto sasvim deseto.

Imao sam ideju da skeniram sve te raznorazne akreditacije i da napravim galeriju na Facebooku, no entuzijazam je splasnuo jer ih je zaista previše (eee, šest bendova ti dođe glave). Međutim, tri komada vezana za moje novinarske početke i prve korake sam morao skenirati jer mi zaista, zaista znače.

Bila je to 2004. ili 2005. godina kada sam dobio svoju prvu novinarsku akreditaciju. Na 202-jci sam se muvao od kraja 2003. (kad sam prvi put progovorio u radijskom eteru), no tek sam kasnije dobio akreditaciju. Kakav je to simbol časti bio! Smatrao sam se nenadjebivim, mislio sam da je vrhunac novinarskog profesionalizma imati akreditaciju i to u boji, i to još plastificiranu! Na svu sreću (i nažalost u jednu ruku), kasnije sam shvatio da je za bivanje dobrim novinarom potrebno i više od akreditacije, ali da ljudi koji su puno gori od mene i kao osobe i ako novinari imaju i puno vrijednije akreditacije. Ova me je uvela na mnoga vrata, stvarno smo se dobro furali, ulazili smo na koncerte džabe, sjebavali smo zakuske guzonja sa ovim, bili smo SILA, ne sedma, ne medijska, bili smo nadobudni i zajebani. Davorin 2004, sjećam se da nas je ovo uvelo iza bine, hrpa hrane, hrpa kvazi zvijezda... tu sam upoznao Tošeta Proeskog koji je od svih fićfirića ove pop industrije jedini izgledao i ponašao se normalno. Stvar je bila u tome da smo, iako na prepad i uz plaćanje danka neiskustvu, upadali, pili, žderali i zajebavali ljude na sve strane uz pomoć ove, uvijek dolazili nazad na 93,1 sa nekim prilogom, nekom pričom. Bilo je to jače od nas...

Tamna pressica manjeg formata zamijenila je veliku bijelu i mislim da se isti dizajn zadržao i kroz 2006., 2007. i 2008. godinu. Meni se nikad nije posebno svidjela, nikad mi nije imala jačinu one stare bijele koja mi je čak spasila i dupe u nekoliko navrata (nekoliko sukoba sa policijom i batine su bile izbjegnute čim izbaciš press u prvi plan), ali ova crna je imala veoma dobar učinak na granicama. Ako te neko jebe na graničnom prijelazu, a dešavalo se to zbog tetovaža, duge kose, jednom rječju sumnjivog izgleda, priložiš crnu, stilsku uz pasoš i prolaziš bez problema. Samo je jednom ova pressica ofalila. 2006. godine idem na Exit Festival i izvedoše me jedinog iz busa. Imao sam press pozivnicu za Exit, ali sam pressicu tek tamo trebao pokupiti. Rovi mene frajer, skida me do gola, u busu ljudi nervozni i ja se sjetim da imam press akreditaciju. Na upit policajca gdje ću, šta radim, i imam li droge, ja odgovorih da sam novinar i slavodobitno izvadih pressicu, a policajac me pogleda, pogleda pressicu, spusti je na stol, podiže pogled i reče: "Šariću, i novinari se drogiraju! Skidaj gaće!"

Sreća, ništa mi nigdje nije bilo gurano.

Pressica iz 2009. godine, posljednja koja je služila i sve do samog gašenja Radija 202 u aprilu 2011. godine. Poslije toga sam dobio pressicu Radija Sarajevo koja je bila najprofesionalnija i najbolje dizajnirana od svih dosadašnjih pressica koje sam imao, ali na kojoj mi je osmijeh toliko usiljen da se sam sebi gadim. Za ovu me vežu lijepe i ružne uspomene, kombinacija nekih stvari koje su se desile kroz turbulentnu 2009. godinu i početak 2010., stvari koje su me promjenile i koje su mi nažalost pokazale kakav je ovaj svijet u svoj njegovoj surovosti (dobro, nisam gladan i nisam žedan, ali neke ljudske odnose nisam imao priliku vidjeti niti sam ih trebao gledati dok je ovaj Radio postojao). Ova se od prijašnjih razlikuje u tome što smo imali i titule ispod imena i prezimena. Nažalost, zbog sistematizacije uposlenika u Sivom Domu, nikome nije pisalo urednik, muzički urednik, novinar ili nešto slično. Bili smo bodovani po tome je li imamo ugovor ili nemamo. Ovo je totalna glupost jer su spoljni saradnici 202-jke kakvi smo bili Zlijay, Audio InFunktion, ekipa Srednjeg Prsta ili ja u zadnjim mjesecima, a i u godinama prije toga bili puno više od spoljnih saradnika, upravo mi smo spasili taj Radio milion puta i dizali program kako niko nikad nije. I upravo ovi ljudi su imali kašnjenja u honorarima i veoma često neljudske uslove za rad. Ali Radio je bio ispred svega... bio i ostao.

Pressica za mene označava dokaz da si dio jedne sekte, jedne ideje, jednog mjerila vrijednosti. Ove mi pokazuju da su neke lijepe stvari se zaista i desile, a da nisu samo san koji se ponavlja i vrti u mojoj glavi s vremena na vrijeme...

Go Johnny, Go!

2012-02-12T16:19:00.004+01:00

KLIKNI PLAY I ČITAJ!

Sa koje strane priči novom filmskom ostvarenju Johnnyija Deppa gdje nije preuzeo samo glavnu ulogu, već i ulogu producenta? Pa pokušajmo ovako...

Ako znate ko je Hunter S. Thompson i kako je i u kojoj količini povezan sa Johnnyijem Deppom, ne moram vam dalje ništa objašnjavati i možete preskočiti u potpunosti ovaj paragraf. Ako ne znate, Hunter S. Thompson je bio revolucionarni novinar, tvorac gonzo novinarstva, osoba koja je imala konstantne probleme sa rokovima i konstantne napade genijalnosti pod dozama alkohola i svih vrsta narkotika. Visio je sa Hells Angelsima, konzumirao sve i svašta, pisao odlično. Johnny Depp je u režiji pajtonovca Gillama odradio i "Strah i prezir u Las Vegasu", nastao po noveli Huntera S. Thompsona. Legenda kaže da je "Dnevnik ruma" novela napisana negdje početkom šezdesetih koju sasvim slučajno 1998. godine u Thomposonovoj kolibi / vikendici otkriva Depp i odlučuje platiti troškove objavljivanja te knjige. Na trenutke sumorna, na trenutke sunčana priča o iskustvima mladog novinara u zemlji sunca, kristalnog mora i puno alkohola i lijepih žena u kojoj se krije duboki strah od sazrijevanja i odrastanja je zaista jedna od boljih knjiga koje sam pročitao (a morat ću sad opet).

Najveći problem koji zaostavština Hunter S. Thompsona danas ima, a što sam također naveo i u svom osvrtu na knjigu "Strah i prezir u Las Vegasu" je činjenica da se za njega i njegovo ime najčešće lijepe ljudi koji su ili polu-novinari, pa svoj bauštelski pristup novinarstvu (sa dužnim poštovanjem bauštelcima), kašnjenja i neznanja opravdavaju umjetničkom slobodom koja je zaista bila svojstvena Thompsonu ili otpadnici, ovisnici i ljudi koji se ne znaju kontrolisati, ali eto, bave se nekakvim piskaranjem. Hunter S. Thompson je MNOGO, MNOGO VIŠE.

Depp se uhvatio produkcije ovog filma koji je čisto ništa više i ništa manje nego omaž njegovom prijatelju Thompsonu. Da vam ne otkrivam previše priču, reći ću samo da Depp glumi Paula Kempa, novinara koji dolazi na intervju za posao u San Juanu i dobija ga. Usput se počinje družiti sa Salom, redakcijskim fotografom i Mobergom, teškim alkoholičarem i novinarom koji nikako da dobije otkaz. Krene teško ispijanje ruma, krenu i ponude Kempu za ilegalne posliće, a pojavi se i nekoliko dobrih automobila i jedna jako dobra ženska u koju se Kemp zaljubi...

Kao prvo, lokacije snimanja. Lokacije snimanja. LOKACIJE SNIMANJA. Dakle, Puerto Rico, zemljo obećana. U jednu ruku je to i totalna tuga kad vidite tako prelijepe eksterijere i tako siromašne ljude. Ovo je kao naručen film za ovu odvratnu zimu, jučer sam se osjećao prizemljeno do podruma, ali nakon dva sata upijanja slika dugih pješčanih plaža i barova sa krovovima sagrađenim od trske i okićenim lampionima, morao sam biti bolje, morao.

Kao drugo, soundtrack. Soundtrack je radio Christopher Young, isti Christopher Young koji je radio soundtrack za originalnog Hellraisera. Sad, ako ste čuli Hellraisera, znate koji je to mrak od soundtracka u svakom smislu. Ovdje, totalni optimizam, veselje i ludilo - trube, usne harmonike, rock'n'roll, ritam, ritam, čak i tri pjesme napisane od strane Johnnyija Deppa, jedna od Patti Smith i jedna od Deana Martina. Savršenstvo. Otapa ledenice, vjerujte mi.

Kao treće, likovi. Depp ponovo u ulozi Thompsona, tj. njegovog alter-ega Kempa. Sjajno skida Thompsonov načina govora, sjajno glumi pogubljenost, ali u nekim trenucima vidi se da su alkoholi na stolu pravi i da je mamurluk stvaran. I malo sam se bacio na istraživanje , fakat jesu cugali ko majmuni na snimanju, režiser Robinson priča da je Depp stvarno volio zažagat gajbu Corona nakon snimanja, a da mu ni prije nije bilo mrsko. Na stranu sve, ali dokazao je da zna, može i da niko Thompsona ne bi mogao bolje odglumiti. Michael Rispoli kojeg su ljudi imali priliku gledati u Sopranosima (ja ih nisam nikad gledao) glumi Salu (nominativ Sala), fotografa koji zarađuje uzgajajući pijetlove za borbe i koji je NAMOČEN znojem i rumom, a živi u stanu sa Mobergom, onim najgorim alkoholičarem i jednim od najsmiješnijih likova ikad, frajerom koji pije destilat etanol alkohola napravljen od ostataka materijala iz tvornice ruma, a u slobodno vrijeme sjedi obučen u nacističku uniformu i sluša Hitlerove govore sa vinila. Ova tri lika su mi odrađena baš kako treba, ostale baš ne bi trebalo nazvati bljedunjavim jer ipak nisu ni u fokusu. Glavnu žensku ulogu je odradila glumica po imenu Amber Heard za koju ranije nikad nisam čuo, a koja je svoj dio posla čestito odrokala. Svaka pohvala i ljudima zaduženim za njenu garderobu i šminku, baš su je dobro sredili.

Kao četvrto, sami zaključak. Ako film posmatrate kao tipični holywoodski blockbuster, bit će vam ovo poprilično prosječno ostvarenje. Ako ste ipak ljubitelj Deppa i imate naklonost prema Thompsonovom radu, shvatit ćete od samog početka da je ovo Depp uradio sebi za dušu i ja film zato i posmatram na tom nivou, dobar omaž što se mene tiče. Dobro je što je Depp uspio u jednu ruku infiltrirati u film i thompsonovsku kritiku američkog društva, ali krivo mi je što je to ostalo poprilično nedorečeno. Naročito su dobri prikazi novinarstva tada, barem se sviđaju mojoj glavi. Ovi moderni novinari što ne puše u kancelarijama i ne piju jer su na dužnosti, nije ni čudo što nemaju muda da urade ništa doli onog najgoreg copy-pastea. Sramota na šta je novinarstvo spalo. Dobro je da ono pravo, barem po meni, još uvijek živi na filmu.

Đe si Doome, stari kume

2012-02-12T04:51:00.003+01:00

CLICK PLAY, ONDA ČITAJ:

Večeras vidjeh kod svog bubnjara podeblju kutiju sa odbojnom odvratnom facom na naslovnici i velikim prepoznatljivim logoom koji je obilježio rane dane mog igranja. Doom 3. Kada je izašao 2005., nisam imao dovoljno snažan kompjuter da ga pokrenem, pa zamolio kolegu da mi ga pozajmi da probam i to čudo. Sjećam se da je jedan poznanik iz ulice ko zna kakvim kanalima 2005. godine prije izlaska same igre dobio beta verziju sa samo jednim nivoom i jednim oružjem. On je inače bio opsjednut kompjuterskim mašinerijama (Damire, pozdrav!), i kada mi je pokazao Doom 3, vilica mi je ispala po podu.

Evo nas sada skoro sedam godina kasnije, a ja instaliram Doom 3 sa tri DVD-a i čekam da se još jednom bacim u kožu bezimenog marinca (to je bila dobra finta koja se furala u Quakeu, ali i Doomu - glavni lik nije imao ime kako bi igrači jednostavno liku dali - svoje) i da porokamo malo paklene stoke koja dolazi sa ko zna koje strane i dimenzije ovog ili nekog drugog univerzuma.

Lagani uvod, malo priče, navikavanja na komade i počinje sranje, a mene počinju napadati redizajnirani likovi iz Dooma Keca i Dooma dvice. I trzaju me, zaista me trzaju, svako malo čujem neki krik, mišem rokam gore-dole, tražim neprijatelja, ne znam gdje se nalazim, no nakon sat vremena igre i nivoa na kojem se vrtim ukrug jer ne znam kuda da idem, a ne pomaže mi ni činjenica da ne znam pokrenuti mapu (ako je uopšte ima), gasim Doom i palim Blogspot da napišem ovaj tekst...

Vidite, Doom 3 vam dođe otprilike ko moderni metal. Moderni zvuk metala je također distorzirana gitara, također dupla papa, također bas koji dere, također klinci sa dugom kosom (u dosta slučajeva i ispeglani i sređeni, baš kao i grafika Dooma 3 - barem je to bio pojam hiperrealistične grafike 2005. godine), ali to nije to. Džaba, nisam hejter, već sam zaglavio.

Vidite, ja se sjećam Dooma i sjećam se disketa sa kojih se Doom igrao. Sjećam se da sam imao samo shareware verziju igrice i igrao jednu epizodu u nedogled. Sjećam se veselja kad sam se domogao piratske potpune verzije i kad sam zaigrao ono o čemu sam sanjao (kasnije i kupih Doomove na originalu). Sjećam se mora monstruma iz samog pakla, klaustrofobije, grčevitog rokanja sa 24% energije gdje samo moliš koga god možeš moliti da se ukaže soba sa crvenim prekidačem na zidu da možeš opaliti šakom i gledati odjavnu špicu nivoa. Super je trojka, nema tu priče, vjerovatno jedan od rijetkih kvalitetno napravljenih horror igara za PC, ali isto tako vjerovatno jedna od hiljade sterilnih igara napravljenih ikad. To jednostavno nisam ja. I kao što ne slušam moderni metal sa modernom produkcijom, već kopam bisere koji mi uhu odgovaraju, tako ću jednostavno morati saprati ovaj okus sanitetski sterilnog zalogaja koji sam progutao instalirajući Doom 3 sa nekoliko partija Master Levela za Doom 2.

No preći ćemo i trojku, zaslužila su to sva čudovišta čija glava još nije raznešena... BRING ME THE CHAAAAIN GUN!

no more

2012-02-10T02:40:00.002+01:00

Reći da sam doživio epifaniju bilo bi suludo. Reći da sam otkrio nekog drugog sebe, bilo bi još luđe. Jednostavno, izvukao sam blok i počeo crtati.

Muni (neću više da o njoj pišem kao o ''curi'') mi je prije nekoliko mjeseci poklonila knjigu ''Škola crtanja'', super blok, set olovaka, šiljalo i neku super gumicu u obliku olovke. I rekla mi je da vježbam. A ja sam trošio vrijeme nervirajući se što ne znam nacrtati kocku normalno ni nakon četrdesete kocke koju nacrtam. Što ne znam liniju povući, što mi se ruke tresu.

I onda sam jednu noć tako bolno i tupo gledao u monitor, čitajući jedan za drugim idiotske članke sa lokalnih portala koji nemaju veze sa vezom i pokušavao pronaći smisao u ovoj državi, u svom životu, u ovoj nesretnoj okolini koja me puni bjesnilom i negativnošću...

Vidite, ja nisam prirodno negativna osoba, ali sam takav postao u zadnjih nekoliko mjeseci, a sve vuče unazad možda dvije godine kad sam izgubio posao (famozna 202-jka, da se ne vraćamo, sve znate). Dokone ruke su posao đavola i to je jebeno istinito. Nisam ja ni toliko besposlen koliko me boli što nemam neovisnost koju sam imao od mame, od njenog novčanika, od ljudi sa kojima se družim i njihovih finansija. Jebi ga, volim imat svoje pare i to je sve.

Nevažno ovo, već činjenica je bila da sam dobio bukvalno napad čitajući gluposti po internetu i onda sam se, ne znam kako, prihvatio bloka koji mi je stajao zagubljen na donjoj polici ispod ploča i par olovki koje su stajale na stolu i počeo sam šarati. Od početnog šaranja, kad sam opet digao pogled, shvatio sam da su prošla tri sata, a da se ja nisam ni zamorio, da je glavobolja prestala i da sam se osjećao sjajno.

Eksperiment sam ponovio i sutradan. Opet osjećaj posvemašnje opuštenosti, pogotovo sam začinio time što sam napravio poveću šolju kafe i pustio novi Earth...

Onda je nastupila proba sa bendom od dva sata koja su prošla kao tri minute, a meni je bilo tako dobro stajati kraj odvrnutog pojačala i prangijati Rica da sam se kasnije, sjedeći na pivi sa Glišom pitao i pričao njemu o tome šta je meni koji kurac trebalo mojih zadnjih godinu dana. Konstantne nervoze, napetosti, razočarenja, očekivanja ničega i dobijanja manje od toga, konstantnih problema i trzavica koji su mi uništili i one lijepe trenutke u životu kao što su svirke, koncerti, izlasci sa curom...

I tako prevrnuh. Nisam našao peace of mind, ne znam šta je to, nisam odjednom mudri, sijedi starac i nisam svukao kožu osobe koja sam bio. Jednostavno sam odlučio pomjeriti glavu za nekoliko stepeni u drugu stranu. Crtanje, organizacija koncerata, sviranje, druženje sa curom, gledanje filmova koji mi se gledaju (recimo "Henry", stara budalaština o Henryiju Lee Lucasu), čitanje dobrih knjiga, čitanje za slijepa i slabovidna lica (za više informacija klikni ovdje, sjajan projekt, pridružite se!), stvari koje me čine sretnim, to odsad ne samo da će biti važno, već najvažnije.

Svako jutro se unazad nekoliko dana budim i ko luđak u totalnom mraku (živim u potkrovlju, pa ne mogu otvoriti prozor krovni od snijega) sjedim dok vani sija sunce, palim lagano svjetlo, rastežem se i ponavljam sebi kao mantru ne, ti nisi mesija i nisi odgovoran za ljude, ne, ti ne možeš promjeniti svijet jer je on takav i voli da je takav, ne, ti ne možeš pomoći ljudima jer ljudi ne žele da im se pomogne... I vjerovali ili ne, mozak je to prihvatio, a trenutno to zvače. Gliša mi dodade na sve vezano za posao da se skuliram i naviknem da sad nema ništa i da će biti. I to mi nekako sad lakše dolazi do mozga i tabori se tu.

Dosta više politike, ekonomije, sranja za koja ne brine niko, već rijetki kao što sam ja, a ionako naša vlastita borba završava u nama samima zbog raznoraznih okolnosti. Matt Widener, kolega grinder iz američkog benda Liberteer rekao mi u intervjuu koji sam radio sa njim da je život na ovoj planeti za osobu koja misli o problemima i pokušava živjeti po svojim idealima u ovakvom društvu visoko demoralizirajući. To je ta riječ koju sam tražio: DEMORALIZACIJA. A ja zaista sebi zbog mentalnog zdravlja te stvari više ne smijem dopustiti.

Zato odsad, zaboravite da ćete na Facebooku od mene gledati provokatorske komentare, socio-političku kritiku, zaboravite da ću jebat majku ljudima (nema svrhe), zaboravite da ćete na ovom blogu čitati o Srbima, Bošnjacima i Hrvatima jer jednostavno... niti ima svrhe niti ima koristi. Nije ovo ni predaja, niti je ovo poraz, ovo jednostavno više nije moja borba. Moja je borba za moje mentalno zdravlje i moje prijatelje, moju ljubav i umjetnost koju stvaram. A gadovi će i dalje, sa mnom ili bez mene, da žderu, da normalne ljude, precizno i planski dovode do ludila. Samo ja više neću biti u gledalištu. A ne, ne...

Evo Hello Zombie sam nacrtao. :D

Odmaram od pisanja...

2012-02-01T00:05:00.001+01:00

Dok Švedsku trese spodoba koja se zove Ghost...

... kod nas u Bosni i Hercegovini je mnogo gore!

P.S. Nisam umro, odmaram od pisanja i umaram se dodatnim poslićima u svrhu promocije rock'n'rolla. I dalje sam diplomiran i nemam posao, pa ako nekome treba novinar, javite se. Može i konobar, mogu ja i sa tacnom mjesto mikrofona.

Evolucija na krvavoj filmskoj traci

2012-01-13T16:55:00.005+01:00

Nisam pogledao "U Zemlji Krvi i Meda".

Možda ga pogledam. Ionako mi je pun kurko domaće kinematografije sa njihovim banalnim raznim i post-ratnim dramama.

Ono najvažnije je činjenica da se ljudi sad više nemaju šta isčuđavati. U jednom trenutku, rat iz srca Evrope sa početka devedesetih, grozomorna tragedija koja je pogodila zemlju postat će osnova za nove filmove, nove video-igre, nove serije. Spašavat će se vojnik Rijad, neki novi Kubrick će snimiti neki novi "Full Metal Jacket", a na samom kraju ćemo gledati zombije četnike i patuljke i elfove u uniformama Armije BiH. Jer to tako ide. Čovječanstvo brzo zaboravlja. Kad je bio taj Drugi svjetski? Pih, jeb'o mu ja mater, da su im puške pucale lasere, moguće da bi i sad aktuelni bili.

Čemu se isčuđavate? Hollywood je to sve izrežirao. Od smrti hiljade nevinih pa do statista, njihovih sinova i kćeri koji glume svoje mrtve roditelje i njihove neprijatelje za petobu po danu.

Svi smo mi Hollywood. Svi.

Samo da se zna. :D

2012-01-11T20:46:00.003+01:00

Nasapunjam vam majke

2012-01-04T17:50:00.005+01:00

Nakon dana vožnje u sarajevskom gradskom prijevozu, najbolje što možete učiniti za sebe je oprati ruke. I to prvo uradite, pa tek onda sve ostalo što radite kad dođete kući. Danas sam perući ruke zapazio jednu veoma zanimljivu pojavu - bocu tečnog sapuna. Pogledajte ovu bocu:

Na prvi pogled pomišljate da je autor lud i da je imao vremena i volje da slika skoro praznu bocu sapuna proizvođača "Mercator". No ako Vam autor ove fotografije priloži još jednu, vidjet ćete da je ludilo i više nego opravdano.

Ovo je slika etikete dotičnog sapuna koja nam otkriva da ne samo da je u istoj boci i tečni sapun i tekući sapun, već da zavisno od vlasnika ruku, sapun miriše kao kombinacija breskve i jagode ili kajsije i jagode!

U nevjerici ovim nevjerovatnim otkrićem, okrećem i slikam i zadnju etiketu koja mi objašnjava puno toga.

Iako je navodno sestavine, sastojak i ingridients sapuna isti, otkrivamo da će slovenske i srbijanske ruke biti njegovane i betainima iz kokosovih ulja, u čemu neće moći uživati vlasnici bosansko-hercegovačkih i hrvatskih ruku. Također, otkrivamo da ista vrsta sapuna miriše kao kajsija i jagoda kada ruke njime peru Srbi, dok na rukama Hrvata i Bosanaca i Hercegovaca (da li u Bosance i Hercegovce spadaju i konstutitivni narodi ili ne, nije navedeno) ovaj sapun miriše potpuno drugačije, kao kombinacija breskve i jagode!!!

Mislim da je ovo savršena tema za forum Srpske Krajine, Bosna Centra i Poskok.info portala o genetskom porijeklu ruku ovih naroda, a u međuvremenu, ja idem sapunjati majke ovima što dizajniraju i odobravaju etikete u "Mercatoru". Ni ispiranje očiju vam neće pomoći.

REPRIZA 1: Nova godino, pređi na drugoga!

2011-12-31T14:05:00.002+01:00

U rubrici "Repriza" odsad ćete imati priliku čitati tekstove koje sam pisao na blogu Radija Sarajevo. Nema potrebe da više stoje tamo, ništa me ne veže za tu medijsku kuću, džabe da im donosim bilo kakvu posjetu na sajt. U ovom tekstu originalno objavljenom 31.12.2010. godine u 14.27 h, bavim se Novom godinom. Manje-više, tj. bljujem po njenom fenomenu. Kada pogledam šta se izmijenilo u godinu dana, shvatam da je ovaj tekst i dalje više nego relevantan. 2011. godina - NE PONOVILA SE VIŠE NIKAD, SJEME, PLEME i TRAG JOJ SE ZATR'O!

Posljednji dan 2010. godine započeo sam teškim mamurlukom uprkos činjenici da FAKAT nisam pio (možda je samo neispavanost, ali ima simptome mamurluka). Mamurluk je prošao oko 9.30 kad sam sjeo na zubarsku stolicu kod svog omiljenog stomatologa gdje sam došao sasvim dobrovoljno, a kad je bušilica uzela da drila po mojim ustima, san je otišao iz glave.

Zadovoljan učinjenim, napustio sam prijatelja moje vilice i sačekao mamu kao pravi dobri sin da idemo u kupovinu. Firma u kojoj sad radim, a u čijem sastavu se nalazi i Vaš i naš omiljeni radio zove se "Fabrika" i veoma su nas ljubazno počastili za Novu godinu. Znate onaj stih - tako male stvari čine život moj? Ne znam čija je pjesma, pojma nemam, ali znam da se osjećam fino kad neko cijeni moj trud i rad.

Da se u vremenskom procjepu nalazimo par godina prije, ja bih cijeli bonus spucao na alkohol i cigarete za večeras, međutim shvatio sam da mi cuganje i ne ide baš onako kako je išlo kad sam imao 18-19-20 i da bezveze bacam lovu, pa sam sačekao mamu i odlučio sa njom napuniti frižider. Sreća na majčinom licu ne može se izbrisati ni flašom Johnnie Walkera i štekom Marlbora, zato sam veoma sretno trpao stvari u košaru i uzimao veće količine stvari koje nikad ne bih kupovao - pahuljice, voćni jogurti, čokoladna mlijeka. Znate, gluposti koje vam izbijaju lovu iz džepa, ali vas čine sretnim jer kad otvorite taj voćni jogurt zamislite da ste Michael Westen iz Burn Noticea.

Donijeli smo stvari kući, potrpali u frižider. Evo upravo sam ispratio mamu, ode žena uživati u planinskom zraku. Jel vam ovo dosad zvuči kao idilični scenario kakav možete očekivati u normalnim prilikama od mene? Ili vam zvuči kao da dosad nisam otvorio svoj mentalni sfinkter i rektum i popustio? U pravu ste.

Mrzim proslave Nove godine.

Nisam ih ranije mrzio, ta mržnja dolazi sa godinama i činjenicom da svima nama upravljaju sile zla iz raznoraznih medijskih i inih struktura koje nam govore da MORAMO BITI NEGDJE SA NEKIM ISPIJAJUĆI NEŠTO I JEDUĆI NEŠTO DRUGO. Kad si mlađi, proslave dolaska novog ljeta je nešto zaista divno. Jedna od onih noći kad ćeš uzeti flašu žestokog za koju inače nemaš novca i znaš da se možeš naliti kako god, a da ti niko ne zamjera jer su i svi ostali apsolutno zaliveni. Kako godine odmiču, standardi se dižu, raja se rasipa, a ljudi vrište sa plakata i ekrana: A GDJE ĆETE VI ZA NOVU GODINU, A GDJEEE, A GDJEEEEE?!?!?!

Prva faza nerviranja počinje sredinom novembra kada vas ljudi koji vas sretnu dvaput godišnje u nedostatku normalne teme za razgovor u trolejbusu, umjesto da šute, čitaju knjigu i slušaju muziku krenu ispitivati gdje ćete za Novu godinu. To ispitivanje približavanjem 31. decembra postaje sve učestalije i iritantnije. Ne znam da li je to ljudska potreba da a) učestvuje u besmislenom razgovoru; b) sazna gdje će svako koga zna i ne zna biti trideset i prvog decembra; c) odlična prilika za pohvaliti se finansijski superiornijim planom i zabavom. Nikad to nisam uspio prokljuviti i nikad neću. Mislim, zašto bi se neko interesovao gdje ću za Novu godinu kad 99% tih ljudi nemaju nikakve veze sa mnom niti žele da me pozovu da ''slavim'' sa njima? Small talks, and I'm too sick and tired of bullshit.

Druga faza nerviranja je konstantni pritisak na finansijskom planu. Kako, gdje, kada i zašto potrošiti svoj novac uz popust? U nedostatku kvalitetne zabave, Sarajevo i večeras nudi široku ponudu lokala uz standardizovanu paletu pića i užasnu muziku. Ali kad sam neki dan čuo da lokali po Sarajevu naplaćuju i po 30 BAM za STOLICU, nisam sebi mogao doći. Dobro ste pročitali. Platite 30 BAM da bi mogli sjediti u nekom lokalu sa prelošom ventilacijom i hrpom pijanih budala, sa DJ-ejem koji pušta muziku koja je samo njemu zabavna, shvatim da 30 BAM definitivno može završiti na boljem mjestu, a u ovom slučaju bolje mjesto je čak i kladionica iako se lično ne kladim. Veća je šansa dobiti u kladionici nego se zabaviti u Sarajevu u takvim okolnostima.

Da nije sve tako crno, Grad Sarajevo se pobrinuo da obezbijedi još jednu novogodišnju proslavu na otvorenom, ali par stotina metara niže od standardnog mjesta. Bina koja je zadnjih par godina bila kod Vječne vatre sada je premještena na Trg djece Sarajeva, tj. ispred BBI Centra. To je prva stvar koja mi se ne sviđa, ali to su baš moje lične preference. Druga stvar koju zaista NE KONTAM nimalo je izbor bendova za sviranje na novogodišnjoj proslavi. Zabranjeno Pušenje kao da je pretplaćeno da svira na ovakvim manifestacijama. Erogene zone i Bombaj štampa? Divno, može sve. Ali dajte mi samo recite jednu stvar - zar ne bi bilo dobro da se nekim mlađim bendovima pruži prilika? Da se izvuku ljudi iz podruma i da odsviraju? Ne znam zašto niko od gradskih očuha ne razmišlja u tom smjeru. Prošle godine je to donekle i krenulo kad je svirao mladi bend Uncle Sam Decided, ali ove godine - talašika opet. Ako želiš ljude učiti ukusu i dobrim stvarima, nemoj im povlađivati, što ovaj Grad radi već godinama.

Još jedna od nervoza tiče se korištenja pirotehničkih sredstava. OK, i ja sam bacao petarde i to u velikim količinama prije nekih...desetak, petnaest godina. Ali tad smo svi imali one zelene, a ko se pojavio sa magnumkom, bio je kralj. Danas je magnumka za pedere, a bombe postaju sve veće i veće i klinci sve bezobrazniji i bezobrazniji. Bez obzira na arsenal koji smo imali mi kao klinci, nikad petarde nismo bacali ljudima pod noge, na automobilske haube u pokretu ni u trolejbuse u trenutku zatvaranja vrata i polaska sa stanice. A sve tri ove situacije sam doživio lično u posljednjih mjesec dana. I nije to pitanje rata ni neke traume, nego jednostavno nije lijep osjećaj kad ne znaš da će nešto za par sekundi odjeknuti kraj tebe.

Stvar koja možđa najviše boli pri dolasku Nove godine je prisjećanje na situacije i sumiranje prošle. 2010. godina za mene nije bila nešto naročito pozitivna, bolje rečeno - bila je tako grozno prosječna i po sredini da mi se gadi i od same pomisli na nju. Stvari u ovoj godini su bile crno-bijele, nekad dobre, nekad loše i nikako da pretegnu na jednu stranu. Možda tri najpozitivnije stvari koje su mi se desile je spašavanje ISK od strane Radija Sarajevo i dolazak na ovu genijalnu stanicu krcatu genijalnim ljudima, zatim emotivna veza u kojoj sam sad i koja vadi iz mene ono veoma dobro i na kraju moja muzika, tj. snimanje albuma sa Motherpigom i osnivanje Snake Eatera. Ostatak godine je najbolje zaboraviti.

A kad se prisjećaju prošle, većina ljudi se odluči zadati neke novogodišnje odluke koje će ispoštovati i tako sebi dići standard u nadolazećoj godini. Mene iskreno to nimalo ne funkcioniše jer sam za većinu stvari koje zahtjevaju od mene mentalni i fizički napor, a ne rade mi se, e za većinu tih stvari sam lijeni gad, tako da mi smjena datuma i kretanje kalendara ispočetka ne igra nikakvu ulogu, a vjerujem ni većini od vas. Prestat ću pušiti. Prestat ću piti. Smršat ću. Udebljat ću se. Završit ću fakultet. Ko te sprečava da išta od ovoga uradiš u bilo kojem trenutku života osim vlastitog straha i želje za grandioznim i senzacionalnim najavama tvoje velike odluke koja će promijeniti svijet?

I smatram da je zaista tužno koliko mi neki ljudi nedostaju u životu, a ovakve proslave su savršena prilika da Vas podsjete na to kako odrastate i kako nikad ništa neće biti kao prije...

Ne znam. Moguće je da starim i moguće je da mi živci popuštaju. Moguće i da sam zaista namčor i kontraš kakvim me mnogi smatraju. A moguće je i mi udara na živce ova anestezija iz zuba, pa ne znam šta pišem.

U svakom slučaju, lijepo se provedite večeras. Pijte odgovorno, jedite lagano i koristite zaštitu tijekom seksualnih odnosa. Želim Vam svima sve najbolje u nadolazećoj 2011. godini, pa da i iskoristite te biometrijske pasoše zbog kojih se gužvate konstantno po MUP-u.

Usput...š'a ćete za Novu? :)

Deda Mraz je četnik

2011-12-30T12:20:00.001+01:00

Sjećam se.

Prvi put sam ga sreo nekad krajem osamdesetih. Ne znam kako, ali uspio je proći sve sisteme sigurnosti u Energoinvestu gdje mi je mama tada radila. Roditelji su ga tapšali po ramenu, ali nas djecu nije mogao zavarati. Osjećali smo taj zadah smrti, čak nismo trebali ni sjesti na koljeno tom stvoru. No ipak su nas tjerali... neka djeca su plakala i vrištala. Bila su odvedena i više se nisu vratila u salu.

Ja sam stajao u redu i čekao trenutak da me prozovu. Znao sam da nemam ništa od bježanja. Mogao sam bježati, ali nisam bio sposoban da se sakrijem. Znao sam da je hipnotizirao sve svojim dubokim glasom i plavim očima. Kada je došao red na mene, moja vlastita majka, izdajica sina svoga, ona me je lično podigla i posjela na krilo tom gadu, tom monstrumu. Nisam želio plakati, ali suze su same krenule. I onda sam vidio njegovo pravo lice. Bijela brada počela je crniti, crvena uniforma se iz pliša transformisala u vučje krzno prošarano kožnim remenima. Njegovi do tog trenutka sređeni nokti postali su crni i prljavi, a plave oči plitke i crne kao pakao kojeg niko živ do ovog trenutka nije vidio i ispričao priču o njemu. Crvena kapa se uspravila i iz nje se spustila prljava, masna kosa, a na kapi su užarena slova ispisivala četiri slova C uokvirena teškim krstom. Kasnije sam saznao da je to S napisano na ćirilici.

Najveći užas nije bila transformacija čistog zla iz naizgled naivnog tijela, već pogled na moju majku koja mi je govorila da zagrlim Dedu, sad će ona mene slikati sa Dedom. Shvatio sam najveći užas od svih... niko od njih ne vidi Istinu. Niko ne vidi Činjenicu. A ja sam bio svjestan.

DEDA MRAZ JE ČETNIK.

Tad sam ga zadnji put vidio, a nedavno me je jedan natpis potpuno uznemirio. Znao sam da se Obožavatelj Koze vratio, Onaj Što Slavi Prljavo, Crna Duša je opet bila u gradu i udario je na najnježnije, na one koji se ne mogu odbraniti... na djecu. I to djecu u vrtićima.

Sreća je da su Princa Tame uspjeli razotkriti roditelji koji su se po hitnom postupku javili Rijasetu koji je urgirao da se On, prokleto mu ime, lice i naličje bilo, ne pušta u vrtiće. Vidite, taj Gad je kao vampir. On ne može ući u prostoriju ako nije pozvan i to je jedini način da ga se izbaci.

Malo pomalo shvatio sam čitajući zabrinute natpise Rijaseta i zabrinutih roditelja da je Sin Zla odgovoran za genocid, silovanja i neizmjerna razaranja, te vjerujem da ako mu se dopusti, opet će nasrnuti i izvršiti silovanje i razaranje djece, ali i genocid, ako ga kao takvog možemo poimati uzimajući u obzir samo djecu. Zločin je zločin, a ovaj Deda Mraz, ovaj Četnik, on je spreman to da uradi opet i opet i opet!

Moja je dužnost, moja je dužnost kao osobe koja je preživjela susret sa ovim monstrumom da upozorim djecu i roditelje na sljedeće:

1. Ne primajte poklone od njega! To su pokloni napojeni krvlju i najedeni užasom! Svaki poklon koji pokloni taj tobože dobri djedica finansira novi metak koji će ubiti novo palestinsko dijete, finansira novu čašu Coca-Cole koju će popiti izraelsko dijete da se popiša na grob svom zakletom palestinskom neprijatelju!

2. Ne puštajte filmove ni muziku gdje se spominje On! U dom Vaš donijet će Srbiju, Božiće, Rock'n'Roll, Pederluk, djeca će htjeti pročitati Hunter S. Thompsona prije nego Fatmira Alispahića, prije ISK nego Saff, prije Queen nego ilahije i kaside, sve te zle, izopačene, od Boga Jedinoga proklete stvari koje degradiraju ljudska bića, čak i žene i djecu!!!

3. Čim posjednete svoje dijete u njegovo krilo, u domu Vašem gnijezdo će sviti zlo socijalizma i komunizma, doba kad su religijske slobode bile ograničene, sputane i zabranjivane, Manifest iz 1848. će zamijeniti Svetu Knjigu, a budit će se sjećanja na Prokletnika Bravara koji je i doveo do toga da našu djecu ovaj Četnik, ovaj Izrod u crveno-bijelom siluje i određuje kao žrtve genocida.

4. Oni koji su progutali u mamac i udicu reći će vam da ste uskogrudni, paranoični, zatucani, ograničeni, koristit će se širokim dijapazonom negativnih pojmova da vas ubijede da je sve u cilju zabave i druženja djece i da Deda Mraz NE POSTOJI, da je to samo osoba sa lažnom bradom, u posuđenom odijelu. Ali sjetite se jedne dobre rečenice u trenucima kada vas budu olajavali psi što njuše krvave tragove i raduju se golom mesu na malim ekranima: Najveća prednost Vraga je što je ubijedio čovječanstvo da ne postoji!

Ja sam preživio Deda Mraza i sada, godinama kasnije, kada su mi kose sijede, a ruka se trese, pišem ovo pismo u nadi da će neko shvatiti... DEDA MRAZ JE ČETNIK, PEDER, JEVREJ i ROKER GOTIČAR.

NEMOJTE PRODATI SVOJU DJECU!!!

Muzej? Kakav muzej?

2011-12-28T18:23:00.003+01:00

Oprostite, je li previše reći da me zaboli kurac za smrt Zemaljskog muzeja? Mislim, ovo je ono što će dežurni kritičari mog lika i nedjela jedva dočekati, sva ta fina urbana gradska raja kojoj se gadim, a koji me uvijek spremno potapšu po ramenima i gutaju sve što izbacim, od tekstova do muzike.

Da me zaboli kurac za smrt Zemaljskog muzeja, to je rečenica koju će jedva dočekati raznorazni sarajevski licemjeri koji se isto tako lijepo smješkaju kad me sretnu, baš kao i ova fina gradska raja.

Istina je, zaboli me kurac za smrt Zemaljskog muzeja. To je jednostavno produkt ovog društva u kojem se nalazimo. Danas nisam bio na protestima i to iz dva razloga. Prvi je taj što se mučim sa administracijom i birokratijom oko svog diplomskog rada i što moram svaki dan razmišljati kako da nađem novu lovu kojom ću platiti nove troškove koje zadaje Studentska služba Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. S druge strane, na protestima za Jovana Divjaka sam se zakleo da neću više podržati nikakav protest u Sarajevu jer nismo mi za protesta, mi smo gomila mesa koja nema ni cilj ni želju, već trči gdje joj neki foteljaš kaže, ogromna masa koja nesvjesno ostvaruje svoje ciljeve.

Gdje su ti studenti, srednjoškolci i đaci iz osnovnih škola danas? Svi u ovoj državi, na svim nivoima odgovorni su za smrt Zemaljskog muzeja. Najmanje što su prosvjetni radnici i studenti mogli uraditi je izaći na ulice, izvesti svoja tjelesa i svoju djecu i reći DOSTA VIŠE. Ne, nisu. Zato jer ih boli kurac. Na protestima je bilo stotinjak dobro poznatih faca, faca koje su tu da se "bune" i slikaju, da progovore koju, ali im nije nikakav problem da šute kad je raspodjela faca na filmske festivale koji su užas, na jazz festivale koji nisu jazz, na teatarske festivale koji su skupljalište morona koji gledaju moronske predstave koje kurcu ne valjaju. Ne, ne, ne, šute i šute, neće progovoriti. Ali danas se slika, danas treba otići i slikati se.

A slike i riječi će prenijeti kvazi urbani i alternativni mediji koje je zaista veoma briga za sve probleme u našoj zemlji, za sve one Rome koje spomenu samo kad je tragedija, ali sasvim je normalno da Romi nemaju da jedu, nemaju da se školuju, da hodaju bosi - to je, jebi ga, kolateralna šteta našeg društva, već smo o tome pisali. Daj majke ti da prodamo onaj banner za reklamu i spomenimo usput našu najveću muzičku diku, Dinu Merlina. To su ti naši predivni mediji, ti portali, te stanice, te novine. Alal vera, deco, alal vera. Tako su ovi svi mediji i ovi dežurni dušebrižnici davali podršku i 202-jci i Umjetničkog galeriji i kafanama koje su kao od društvenog značaja jer su držale kulturu na nivou i podrivale širenje iste. Sve dok su kamere upaljene. Sve dok blic može odbljesnuti od loše mostove na zubima propalih pionira.

Vidite, zaista me zaboli kurac za smrt Zemaljskog muzeja. S druge strane, za Zemaljski muzej me ne zaboli jer mi je to veoma draga zgrada, prepuna predivnih stvari, znam kad sam kao malo dijete lutao tim hodnicima, znam kad sam pisao da je nenormalno što jedna banka istakne svoju reklamu na Muzej, sjećam se da sam ulazio u njegove prostorije u više navrata. Ali vi, sitni, mali, ništavni ljudi, vi ste ti koji mi se gade. Smrt Muzeja nije ništa drugo no vaša vlastita smrt, a za vas me zaista, nakon godina pokušavanja i godina želje da razumijem, da vas shvatim, za vas me zaista zaboli kurac. Mrš u tri pičke materine, crkli dabogda.

POZIV NA ROCK'N'ROLL SPEKTAKL!

2011-12-19T17:07:00.001+01:00

Evo, Vaš najdraži bloger Vas poziva na dernek, a Vaše je da dođete i pozovete sve svoje prijatelje :)

Klub AG i Snake Eater Management Vas sa radošću pozivaju na najveći rock'n'roll dernek u Sarajevu: proslavu šezdeset i šest godina rock'n'rolla - proslavu šezdeset i šestog rođendana Iana Lemmyija Kilmistera!

2011. je godina kada svjetski poznat, najglasniji rock'n'roll bend na planeti Motörhead slavi trideset i pet godina postojanja. Trideset i pet godina neumornih rock'n'roll avantura i trideset i pet godina odgoja budućih generacija rock'n'rollera. No cijeli show ne bi postojao da nije jednog čovjeka - Iana Lemmyija Kilmistera.

Lemmy je rođen 24.12.1945. godine u mjestu Stoke-on-Trent u Engleskoj i prije osnivanja Motörheada svirao je u bendovima Hawkwind, Rocking Vicars, Sam Gopal, kao i mnogim drugima. Njegov životni stil koji se jednom rječju može opisati kao rock'n'roll godinama je inspirisao pojedince, bendove i umjetnike. Voljeli ili ne voljeli Motörhead, voljeli ili ne voljeli Lemmyija, njegovu iskrenost, iskustva sa drogama, alkoholom i ženama, njegove tekstove ili smisao za humor (a svi znamo da ga ima!), on je ličnost koja se mora poštovati.

Sarajevski bend Snake Eater rođen je u martu 2010. godine i čine ga osobe odgojene na rock'n'rollu, Motörheadu i Lemmyijevim životnim svjetonazorima. I nije ni čudo što je upravo ovaj bend prošle godine odlučio da po prvi put u Sarajevu javno i glasno bude proslavljen Lemmyijev rođendan.

Ovaj put, dernek se nastavlja u Klubu AG, 24.12.2011. godine. Snake Eater će izvoditi svoje pjesme, probrane hitove Motörheada, par specijalnih iznenađenja, a za dodatnu zabavu će biti zaslužna Jack Daniel's ekipa koja će zagrijati atmosferu do trenutka topljenja polarnih santi! Više od dva sata sulude rock'n'roll zabave!

A ove, kao i prošle godine slavimo rođenje još jednog rock'n'rollera - na isti dan kao Lemmy rodio se i bubnjar Snake Eatera - SEJO! Sejo puni pola Lemmyijevog staža, trideset i treća kuca na vrata!

Spremite se za glasni rock'n'roll i specijalno niske cijene Jack Daniel'sa, kao i Lemmyijevog omiljenog pića - Jack-Cole!

U noći sa dvadeset četvrtog na dvadeset peti decembar budite u klubu AG, proslavite rođenje Lemmyija Kilmistera i bubnjara Seje. Što bi rekao Lemmy...

ROCK OUT WITH YOUR COCK OUT!

Cijena ulaznice je 6 KM, od čega su 3 KM konzumacija.

http://www.facebook.com/najboljibend

http://www.imotorhead.com/

http://www.udr-music.com/

http://www.jackdaniels.com/

O BENDU SNAKE EATER

Oni su seksipilni, oštri i brzi. Oni su predatori, rock'n'roll virusna infekcija. Oni su kvintet rock'n'roll frikova čija je jedina funkcija i cilj širenje rock'n'roll zvuka. Oni su Heteroseksualci Intelektualci, tvorci neponovljivog HIGH VOLTAGE ROCK zvuka...

Oni su SNAKE EATER!

Sve je započelo u jednoj martovskoj noći 2010. godine kada je vokalu Sharanu na pamet pala ideja da osnuje rock'n'roll bend. Dugo se o tome pričalo i dumalo, ali se nikada nije realiziralo. Sharan je poslao poruku svojim prijateljima Emiru (bas gitara), Seji (bubnjevi) i Atifu Anarhiji (gitara) i spomenuti kvartet je snimio prve autorske snimke u jednom sarajevskom podrumu.

Na jednom od divljih, neobuzdanih derneka Atif Anarhija je pustio snimke SNAKE EATERA Gligoru aka GG-ju koji se oduševio onim što je čuo i ponudio svoje tijelo i umijeće na poziciju drugog gitariste u bendu. Time je SNAKE EATER postao kvintet i rock'n'roll destrukcija je mogla otpočeti.

Sa znanjem i iskustvom koje godinama hrani sarajevsku alternativnu scenu, petorica seksualno privlačnih mladića zaglavljenih u brzom svijetu odlučili su da se popuste svojih ličnih preferenci i bendova u kojima su svirali razne oblike metal, punk i hardcore muzike, te da svojom ličnošću, glasom, stasom, stilom i profilom vrate u Sarajevo ono što je godinama nepravedno falilo - ROCK'n'ROLL.

Među prvima je njihov zvuk i stav prepoznao svjetski poznat Motörhead, a rock'n'roll Bog Lemmy Kilmister im je dao blagoslov da svake godine organizuju rođendansku proslavu u njegovo ime...

Ako volite bendove kakvi su Motörhead, AC/DC, Airbourne, Turbonegro, Danko Jones, Tifa, Partibrejkers, Majke, George Thorogood & The Destroyers, ako vam tekstovi o ženama, alkoholu, nedopuštenim supstancama, ženama, alkoholu i seksu bude libido i tjeraju krv na ključanje, ako ste u stanju podnijeti HIGH VOLTAGE ROCK i pomoliti se na hramu Heteroseksualaca Intelektualaca, dobrodošli u Električnu Crkvu...

Mi smo Snake Eater, Vatra i Led

Snake Eater, i bio je red

Snake Eater, SAMO Rock'n'Roll

Mi smo Rock Carevi, to je naš fol!

SNAKE EATER NA TNT TV-u!

Snake Eater je prije nekih sedam dana snimio set svojih pjesama i obradu bendova Hawkwind / Motorhead u studiju "BlackBride" pod snimateljskom i producentskom palicom Zorana Zoke Todorovića. Ovak audio i video materijal emitovao se na Televiziji Istočno Sarajevo sedamnaestog novembra 2011. godine. Ako ste propustili Vaše omiljene Intelektualce Heteroseksualce i njihov High Voltage Rock, ne očajavajte! Cijeli snimak je dostupan na internetu. Pogledajte odmah!

ili samo obrada Motorheada / Hawkwinda:

Čuda moderne tehnologije

2011-12-14T02:24:00.002+01:00

Dakle, nisam lik koji kopira raznorazne linkove i dijeli ih okolo, ali ovo može značiti spas za sve nas ovisnike o socijalnoj mreži Facebook.

Većina vas ima taj komoditet da Facebook ne koristi uopšte ili koristi za lične potrebe. Ja nisam toliko ovisan (izbrisao sam ga nekoliko puta), ali kad sam na njemu, visim na njemu. Još je gore što ga koristim za promociju bendova, dešavanja, svega i svačega.

Ono što zajebe haman svaku socijalnu mrežu su različite nadogradnje i ispravljanje onoga što radi. Pogledajte šta je ostalo od Myspacea.

Uglavnom... za sve vas koji mrzite ove zajebancije koje Facebook lansira u zadnjih godinu dana, Social Fixer je rješenje.

Social Fixer je add-on, ekstenzija, plugin, kako god ga želite nazvati za sve vrste browsera, barem one najpopularnije (ja koristim Firefox i Chrome). Omogućava vam da nakon instalacije odradite kompletan redizajn Facebooka.

Evo šta sam ja promjenio kod sebe:

- onog govneta od tzv. tickera sa desne strane više nema;
- ukinuo sam sve sponzorske oglase jer su kretenski
- ukinuo sam ''top news'', vratio stari news feed;
- riješio se iritantne ''enter'' komande na komentarima (ono kad roknete enter da pređete u novi red, a on vam objavi komentar);
- vratio najsvježije novosti na sami vrh News Feeda;
- ukinuo kretenski pop-up kada gledam slike unutar galerije;
- inbox se poredao kako treba, najnovije poruke prve - postoji čak mogućnost da ugasite da vam spašava chat poruke u inbox!

Ne znam jesam li još nešto sredio, uglavnom, sada mi roka Facebook u fazonu onog starog, originalnog, kakav je bio. Nema više problema sa chatom, nema više štopanja, zajebancije sa listama podijeljenim po nekim kretenskim logikama...

SOCIAL FIXER je totalni spas. Mislim da vam neće biti problem snaći se. Pitajte mene ako vam treba, a ako ni ja ne budem mogao pomoći, imate zajednicu na SF forumu, oni hoće sigurno.

http://www.socialfixer.com

Little runaways iz sarajevske mahale

2011-12-09T00:39:00.005+01:00

"Children weep and widows wail,
Our education systems fail,
To hide our guilt we build more jails,
and we shall build still more" - March or Die

"Don't understand your children, so you send them all to jail,
Believe me, you will never make a worse mistake." - Brave New World

Pokušat ću da ovaj tekst ne bude predug. Radim finalne radove oko mog diplomskog rada i ne da mi se gubiti vrijeme, ali me nekoliko stvari toliko iznerviralo da jednostavno ne mogu, a da ne napišem. Nešto gadno u meni.

Kako samo obožavam sarajevsku mahalu! Ovo malo prkno od grada koje se uzdiže veoma visoko, tamo gdje su zanatlije iz Pretisa najveće pop zvijezde, tamo gdje se nije desilo ako to ne odobri memli ili sunčana strana, tamo gdje je bilo ko ko se bavi nečim i uradi nešto od sebe šupak, oh, kako mi samo srce lupa za ovom predivnom baruštinom, ovim blatom.

Na internet portalima iskočila slika dvije srednjoškolke koje su otišle od kuće, doslovno pobjegle, dva dana se ništa nije znalo o njima, a onda su pronađene u Zenici. Najsretnija činjenica od svih je što su djeca živa i zdrava, živa će biti, ali dokad zdrava u ovoj sredini, to niko ne zna.

Večeras na predivnom News Feedu mog Facebook profila osviću komentari i statusi vrlih budućih roditelja (kako bih volio da ne budu, no nažalost, degenericima je pod moranje da imaju djecu jer šta će reći komšija, stara majka, otac mudri i vascijeli dunjaluk ako žena sa trideset bude ganjala karijeru, a nemala muškarca i dijete kraj sebe, mora da je udavača ili kurva koja se slama od kurca, pa joj jedan nije dovoljan, šta će reći dunjaluk ako muškarac ne bude imao dijete, mora da je neplodan ili alkoholičar ili pederčina, kako to da nema djecu) koji su našli svrishodno da komentarišu čin dvije djevojčice koje su negdje po sredini puberteta.

I ne samo da se komentariše, daju se i prijedlozi! Kako dovesti to u red... pa vrli budući roditelji nalašavaju da to treba prebit, da to treba kaišem, da to treba zatvorit, šta će one bježat, jebem li im majku... kako se to osililo sa petnaest da bježi, ne bi ono meni bježalo. Ne, ne, ne, razgovor nije opcija, razgovor je za one pederčine i kurve što nemaju djecu, treba djecu udarat, marisat, preko koljena, da ne zucne, jer sve je to za više dobro (The greater good, glasovima iz "Hot Fuzza").

Mene moja mati Aida nikad nije udarila u životu. Jeste me samo jednom izdegenečila, ali veoma posebne okolnosti, veoma sjebana situacija, sada kada premotam film, i jesam zaslužio. Možda bi i ona drugačije, ja bih drugačije, da je druga situacija bila, ali nije. Bila je gadna i očajna. I koliko sam joj god zahvalan i za taj degenek, toliko sam zahvalan što se poslije toga ni šamar nije ponovio. Jer to nije rješenje.

Zaista ne ulazim u odgojne metode kojima su ove dvije klinke izložene, to nije moja stvar, uostalom centar ove diskusije nisu one, već ljudi koji komentariđu na njihov račun, no je li možda svim ovima što zastupaju rajske šibe možda palo na pamet da ta djeca imaju problem? Problem sa roditeljima, problem sa vršnjacima, problem sa školom? Da je bijeg bila jedna i jedina opcija koja je moguća u tom trenutku? Da djeca od petnaest godina ne znaju pravilno dumati o velikim stvarima pod pritiskom i ne samo da ne znaju dumati djeca, već se i odrasli lome ili samo dobro glume? Ova priča će imati sretan kraj samo ako se u policiji jer je slučaj došao i do organa reda pojavi neke osoba koja će smatrati shodno da djecu propita prije nego ih pusti kući u eventualno rajsko šiblje. Ova priča će imati sretan kraj jedino ako kući ovu djecu dočekaju roditelja puni razumijevanja koji će prosjediti cijelu noć sa svojom djecom i razgovarati o problemu. I ako se ispostavi da je bijeg uzrokovan čistim obijesnim ponašanjem, ni to ponašanje ne dolazi niodakle, ono mora imati svoj razlog.

A možemo ih i izdegenečiti ko vola u kupusu, ubiti boga u njima i pustiti ih takve da se dalje reproduciraju, rađaju djecu koja će bježati, nemati mogućnost ni kanale komunikacije i biti bijena i idemo dalje i dalje u savršenom krugu, rađajući i odgajajući debile.

Generalno, nisam bijesan. Ja znam kako ću sa svojim djetetom. Ono što je večerašnji Facebook status spektakl pružio meni na uvid je činjenica da zaista živim u bolesnom društvu gdje su buduće glavne karike društva očigledno bile malo previše bijene dok su bile male... i to samo drito u glavu.

H20

2011-11-30T12:44:00.002+01:00

Ima tome i više mjeseci, primjetio sam da iz mojih česmi u stanu nakon ponoći izlazi samo krkljanje koje se može porediti sa onim Dr. Craiga u filmu "The Creep". O čemu se radi?

Sarajevo, tj. jedan dio Sarajeva postao je žrtvom noćnih redukcija koje vam onemogućuju da operete zube, istuširate se ili se napijete vode osim u slučaju da vam bioritam radi kao u kokoške iz petnaestog vijeka jer i ove moderne koke danas idu spavati najmanje sat iza ponoći.

Naravno, javnost ni o čemu nije obaviještena, voda se zavrnula, a el stupidosi koji u ovom gradu žive nit se pitaju šta se dešava nit ih je briga. Naša klasika - glavno da se ne puca. Da kako može zapucat iz česme, odmah bi se neke demonstracije i koncerti za vodu organizirali.

No ono što čudi u svemu ovome je zaista kretensko objašnjenje dragog nam Vodovoda i Kanalizacija, a još idiotskiji način postupanja i plan reduciranja vode u noćnim satima. Ne znam da li neko primjeti idiotizam u sljedećem:

1. Ni u jednim dnevnim novinama, ni na jednom internet portalu, čak ni na stranici www.viksa.ba ne postoji obaviještenje o redukcijama vode, kao ni i planu redukcije. Ne piše dokad će redukcije potrajati i zašto su počele. NEMA RIJEČI NI O ČEMU.

2. Nakon malenog, zaista malenog pritiska javnosti, u medijima su procurile informacije da su redukcije uzrokovane višemjesečnim sušama (kontam sve) i nedostatkom novca za pročišćavanje voda i cijevi za vodosnabdijevanje. U pitanju je kantonalno komunalno preduzeće koje je očigledno u ogromnim dugovima. Šta nam radi Kanton? Jebo Vam MESS i SFF mater. Otvoreno i oštro. Ako je istina da su nam cijevi popucale i ako je istina jedan podatak koji sam čuo, a koji me šokirao, a to je da od 100% vode koja prođe kroz cijevi samo 30% dođe do domaćinstava, jebali Vas festivali i kulturne manifestacije ako nam prijeti žeđ. To je generalno problem ove naše usrane, male kasabe: ne znaju se prioriteti, niti se radi na redanju istih.

3. Plan redukcija je totalno kretenski i mom mozgu je shema za redukovanje dotoka vode apsolutno neshvatljiva. Primjer. Dobrinja nema vodu, Čengić Vila ima slabiji pritisak, neboderi kod bolnice na Koševu imaju normalan dotok vode, zgrade na Otoci nemaju vodu, zgrade na Ferhadiji nemaju vode. Ne kontam po kojoj se shemi ovo planira. Pobrojane lokacije su lokacije na kojima mi žive poznanici i prijatelji sa kojima sam pričao o ovoj temi. Ono što je fascinantno da je redukcijama zahvaćeno 60 ili 70% Grada Sarajeva. Šta je sa ostatkom, tih 30 ili 40%? Jesu li to česme funkcionera, ambasadora ili postoje neka domaćinstva u ovom gradu koja su toliko zadužila naše drage vodonoše da moraju imati pitku vodu u svakom trenutku?

4. Znam da će ova tačka dnevno reda naići na klasičnu ''joj onog Sharana seratora, jeb'o mu ja mater''... ali gdje su sada: Dosta, Akcija Građana, JOSD, forumi mladih? Sve te predivne nevladine (ho-ho), neprofitne (ha-ha) organizacije koje se bore za građane Bosne i Hercegovine? Konkretno ove tri rade na području Sarajeva. Lakše je organizirati ulične performanse, zanositi se rušenjem bankarskog sistema i dojiti se projekcijama Zeitgeista, e pa haj'mo konkretno, gospodo: jebalo vas okupiranje Sarajeva po uzoru na Amere, evo vam konkretno razlog da prosvjedujete... ili vi ne perete zube?

5. Kako je moguće (znam da jeste, pitam se KAKO) da direktor ovog javnog preduzeća (naglasak na JAVNO) Fahrudin Pilavdžić može odbiti da da izjavu za novinare, što je uradio novinarima Federalne Televizije? Ne radi se o dijeljenju šećerne vate u Pionirskoj dolini, za Boga miloga, ovdje pričamo o osnovnoj ljudskoj potrebi - pitkoj vodi. I jedan direktor neće da daje izjave. Zašto javnost i nadležni dopuštaju da takve osobe sjede u foteljama? To bi meni odmah otkaze fasovalo.

Generalno, dok se Kanton i Vodovod ne usaglase, građani će šutiti i trpiti. Jebe se građanima ovog tamnog vilajeta ima li iko budan poslije ponoći kad smo mi ionako nacija koja treba da rano legne, rano ustane i iskasapi samu sebe radeći za minimalce ili ne radeći uopšte. Šta ćemo mi na nogama u ta doba...

Sretan Vam dvadeset i peti!

2011-11-25T13:44:00.001+01:00

I don't want to live on this planet anymore. E haj ako imaš muda.

2011-11-24T13:59:00.005+01:00

Sjećam se da je davno, dok sam ja još studirao (ne samo bio upisan na fakultet, već išao i na predavanja, barem nekoliko njih) neko pohvalio Asima Mujkića, docenta na FPN-u kako je zadao zanimljivu temu za diskusiju na predavanju. Generalno, Asim Mujkić je jedan od rijetkih ljudi zbog kojih vrijedi ući na Fakultet političkih nauka - pametan, moderan, inteligentan i ako ga nastavim hvaliti, pomislit ćete da sam zaljubljen u Asima, tj. Mujkicu kako smo ga mi zvali zbog njegove e-mail adrese.

Tema i diskusija vrijedna pohvale je bila "Samoubistvo: hrabrost ili kukavičluk" gdje se sala krcata uzavrelo-kretenoidnim humanoidima koji zbog stanja u državi mogu ući na FPN, završiti ga i diktirati nam sudbine naprosto zapalila uz povike "Ne valja to, eee, Kur'an ne da!" i "To su pičke!" (povici ovog tipa nisu ništa čudno na mom fakultetu). Naravno, onaj mali broj ljudi koji dođe da stvarno diskutuje niti mogu doći do riječi niti mogu išta reći bez da im kockasta glava u kožnoj jakni ne upadne u riječ i očima ne signalizira da će im jebat mater kad izađu ako se usprotivie (been there, felt that).

Kako se ta diskusija završila, nemam pojma, sve što znam o istoj iznio sam u dva prijašnja paragrafa. Ipak, tema me pratila kroz sve ove godine i danas sam odlučio sjesti i baciti na monitor određene misaone izlučevine.

O samoubistvu sam otprilike razmišljao prvi put kad sam imao nekih jedanaest godina. Bili smo sa izviđačima na Glogošnici. Ne znam da li je pravilno reći u, na ili kod Glogošnice, znam da nam je kamp bio smješten kod brane na Jablaničkom jezeru. Jedan dan su me moji divni (ne)prijatelji iz osnovne škole ostavili na livadi odaljenoj od kampa gdje smo se skrivali pušeći cigarete i pijući pivo sa vršnjakinjom Romkinjom koja je bila slatka, no i malo veća u gabaritima. Ja naravno nisam vidio ništa loše u tome da sjedim sa dotičnom mladom damom, a smatrao sam da sam i zanimljiv: vidi mene u majici Rolling St0nesa kako pušim, pijem i sekunda mi fali da umrem.

No, pakao je počeo kad smo se drugarica i ja vratili u kamp. Zadirkivanje nekoliko stotina izviđača kako sam se ''ljubio i fat'o sa prljavom Cigankom" dobro me je ujebalo. Nevažno što sam deklarisani neprijatelj fašista, nacista i nacionalista, ali kad imate jedanaest godina, nemate seksualne potrebe i zajebaje vas cijeli kamp ZLE djece, ne može da vam ne padne teško. Naravno, mojih nastavnika nije bilo nigdje na vidiku. To se desilo neki treći dan kampovanja, ja sam izdržao još četiri i sedmi dana sam se naprasno razbolio, razbacao svu odjeću u blato, te uletio u kombi koji je vozio za Sarajevo, računajući da nema šanse da me izbace iz kombija. I nisu. Stigao sam u Sarajevo, svoju ljubavnicu Romkinju nikad nisam vidio, a iskustvo me naučilo da živimo u gadnom svijetu gdje se ljude sudi po boji kože i da nikad neću postati ono što su moji prijatelji bili od malih nogu.

Samoubistvo mi je prošlo kroz glavu za vrijeme ta mučna četiri dana koje sam proveo ua podjebavanju. Nije bilo trenutka kada mi je bilo olakšano; od doručka, ručka i večere, trenutka kad smo se kupali, trenutka kad smo čuvali noćnu stražu u kampu, do toga da su me idioti podjebavali dok sam vršio veliku nuždu i to pazite kako; riječima "imal' ti drage unutra?".

Pošto sam bio pametan klinjo, a smatram se i sada takvim (klincem, ne pametnim), pokušao sam potražiti pomoć kod nadležnih: starije generacije kampera su uživale u maltretiranju, te me nisu ni pogledale, a nastavnici su mi rekli da imenom i prezimenom kažem ko me zadirkuje da ga se kazni. Naravno, to je baš dolazilo u obzir: drukati kolege iz škole koje su me taman popustile sa pričom da sam ustaša jer sam bio u izbjeglištvu u ratu. Jedna jedina stvar koja mi je ostala je bilo - samoubistvo. Nisam imao ni baterija na discmanu, tako da je i Jagger utihnuo.

Razlog zbog kojeg nisam podigao ruku na sebe bio je strah i nemogućnost da to uradim. Nisam znao kako. Kako sam i kao veoma mali gledao jako puno horrora, poznavao sam mnoge načine, ali mi se nijedan nije činio dopadljivim. Popiti solnu kiselinu? Baciti se sa brane? Objesiti se? Nisam se znao popeti na drvo, a kamoli da se vješam. S druge strane, strah da će se mama naljutiti bio je jači od neznanja. :)

Prolazile su godine, odrastao sam kao osoba i u moj svijet doplivali su alkohol, curice, bas gitara, rock'n'roll, neke zaista lijepe stvari koje su neminovno donosile i neke veoma ružne stvari, ali su me naučile da se ispravno postavljam prema životu - imam jedan i veoma je kratak. Znao sam da ga moram iskoristiti. Rock'n'Roll me naučio da nema Boga, ne postoji drugi svijet, ne postoji nešto što se zove Pakao i Raj; to su bile samo projekcije u glavama ljudi koji su slabi da se nose sa današnjim svijetom, pa se nadaju nečemu, nadaju se da će jedan dan kad ih zakopaju da oni malo jebu majke, da oni budu prvi, što bi rekao Avdić. Rock'n'Roll me naučio da sve što mogu učiniti je biti dobar u ovom svijetu, pa ako i bude neki Bog tamo gore ili dolje ili gdje god, valjda će iskrenost uzeti za dobro.

Godine koje su me formirale kao ličnost naučile su me i o vlasništvu, pogotovo onom najvećem - vlasništvu nad životom. Nisi ničiji gospodar niti imaš gospodara. Nisi ničiji Bog niti je Bog iznad tebe. Ono što si ti, to je jedino što imaš pravo uništiti. Drugu osobu ne smiješ ozlijediti ni ubiti. Samim ovim promišljanjem, javljala mi se drugačija perspektiva samoubistva kao čina koji je izuzetno zajeban.

Kako danas posmatram samoubistvo?

Kao što na planeti žive pametni i idioti, tako se i samoubistva, tj. gašenja vlastitog života prihvataju pametni i idioti. Najgora moguća stvar je što smo zarobljeni u religijskim dogmama koje su nam nametnute, pa samoubistvo ispada najveći mogući grijeh koji će ti obezbijediti instant mjesto u paklu. Naravno, Crkva i raja to govore iz jednog prostog razloga: ako se ubijete, više nećete moći plaćati raznorazna sranja na račun Boga i demokratske vladavine. Ako ste mrtvi, oni gube lovu, kontate? Samim tim, samoubistvo je automatski etiketirano kao loše. A nije.

Pametni se hvataju samoubistva kad vide da nemaju šta više raditi na ovom svijetu. Hunter S. Thompson. Wendy O. Williams. Arnel... zajebajem se. Generalno, postoje osobe čiji su mozgovi toliko iznad ustajale žabokrečine da shvataju da njihovo postojanje nije opravdano ničim i da nemaju više posla na ovoj planeti. I to je opravdano - niko nema pravo da iz bilo kakvih sebičnih razloga osobama zabranjuje samoubistvo, bili ti razlozi porodična povezanost, prijateljska ljubav ili profesionalna korist (recimo doktori i svećenici koji misle da su Boga uhvatili za muda jer su spriječili nekoga).

Osobama koje nemaju kontrolu nad vlastitim tijelom, imaju metastaze po glavi, plućima, utrobi. Ko im može i treba zabraniti da se ubiju ako ne žele živjeti? Uvijek pričamo o kvazi etici, uvijek pričamo o nadi, kako zadnja umire, jebala nas više nada. Osoba će ionako umrijeti u narednih dva mjeseca, zašto je ne pustimo da se ubije? Ne puštamo jer smo sebični gadovi, a onda imamo muda da na sahrani kažemo bolje je ovako, ionako se patio/la. Predivni smo, zar ne? Licemjeri na kub. Dok je nama dobro, treba biti dobro svima.

Vraćamo se na početak one priče: da li je samoubistvo hrabrost ili kukavičluk? Evo kako bih ja odgovorio na ovo pitanje.

Jebeno je hrabro uzeti utoku, nagurati cijev u usta i osjetiti kako ti nazubljeno željezo dere zube. Veoma je hrabro stajati na rubu stolice dok ti grubi konopac steže grlo, a ruke se tresu. Najhrabrije je pokrenuti tri mišića i stisnuti obarač, pokrenuti noge i skočiti. Naravno, uvijek mogu pomoći alkohol i droge, ali one ti mogu pomoći i u sljedećem - da se uopšte ne ubiješ jer si ubijen ili da izvršiš samoubistvo na način na koji to nisi htio uraditi. A svaki čovjek ima pravo da izabere kako će umrijet, zar ne? Harakiri je recimo krajnje privlačan, ali i bolan, zar ne? :)

S druge strane, samoubistvo je i kukavičluk. Sve više mladih ljudi, maloljetnika koji nisu ni liznuli tešku stranu života se vješa, raznosi glave i skače sa zgrada. Ali da li je to kukavičluk mladih ljudi ili društva u kojem živimo? Reći ću da je to zapravo nesposobnost da se pomogne ovim ljudima da uđu u mašinu koja će ih ionako satrati, kukavičluk onih koji donose djecu na svijet, a nisu spremni da se nose sa vlastitom djecom i vlastitim glavama. Pedagozi, profesori i roditelji ne pričaju sa svojom djecom, posmatraju ih kao trofeje. Ako nisi uspješan, neću te ni spomenuti. Ako si dobar, svima ću se hvaliti kako sam te napravio. To je ta politika koja ubija našu djecu. Ne razgovaramo sa njima, gradimo zatvore, guramo ih u iste. Nikad nećemo učiniti veću grešku od ove koju sad činimo. Jebeno je imati četrnaest godina i sedam kečeva. Pritisak društva, roditelja i škole. Svi evidentiraju problem, niko ne nudi rješenje. Svi su tu kad se treba pokenjati po osobi ili kad treba halaliti na dženazi, ali niko nije spreman zasukati rukave da do dženaze ne dođe. Što kaže El Bahattee: kad treba gradit kuću, svi su inžinjeri, kad treba m'ješat malter, svi su amateri.

Ja sam, iskreno rečeno, malo previše razmišljao o samoubistvu u zadnje dvije godine. Neko će reći da trebam posjetiti psihologa; nemam problema sa tim, nađite mi psihologa koji je spreman da se nosi sa mnom, sjebat ću svakog ko mi počne pametovati i nuditi rješenja. Sestra jednog mog dobrog jarana (psiholog po struci) mi je rekla u jednom razgovoru: Bog, vjerovao ti u njega ili ne, daje ljudima onoliko koliko mogu podnijeti. A i ti si osoba kojoj jednostavno ne treba psihologa jer si jak kao ličnost.

Razvio sam svoj način gledanja na pitanje samoubistva i jedan sam od rijetkih koji će reći da ne zna hoće li ikada dići ruku na sebe. Ne trebaš biti pametan da zaključiš da svaki problem ima svoju perspektivu: problem petnaestogodišnjaka je smiješan iz moje perspektive, ali je veoma realan kad osoba ima petnaest godina. Problem koji ja danas imam bi mi bio smiješan iz perspektive mene u periodu 2003-2010 kad sam imao jebeno dobar posao, jebeno dobru ekipu na okupu, kad nisam imao nikakve probleme u životu i kad mi je bilo svejedno jel imam marku ili tri stotine maraka u džepu u bilo kojem momentu. Međutim, moj problem danas je veoma realan.

Trenutno ne planiram da se ubijem. Postoji nekoliko razloga za moje odlaganje (?) samoubistva: prvi i najvažniji je rock'n'roll. Volim svirati i osjećam se dobro u tih 40+ minuta na bini. Rock'n'Roll me čini sretnim. Jedan sam od onih koji uživa da se vozi po petnaest sati u komadu da bi svirao četrdeset minuta. To je umijeće, to je snaga, to je nešto što te čini osobom. Rock'n'Roll kao muzika je drugi važan razlog. Bilo bi mi lakše kad bi dokazali da i leševi mogu slušati muziku, onda bi nekako i nageo na stranu samoubistva, ali svi znamo da ne mogu. Kako bi titoidno bilo da mi neko kao lešu zagura zvučnike u grob i vrti diskografiju Motorheada i Georgea Thorogooda na repeat do vječnosti. Ne bi se žalio, osjećao bih se ko maršal. No, leševi koji slušaju muziku su dosad samo ostvarivi u praksi u trećem dijelu trilogije Georgea A. Romera, te i ova solucija otpada. Nekoliko dragih ljudi me također spriječava; moja mama, moja cura, moji prijatelji. Nije da imam razlog da ikome od njih trebam opravdati sebe i da trebam živjeti zbog njih ili sa njima, kao što rekoh, sebičnost prema osobi ne dolazi u obzir kod samoubistva jer je to ultimativno lični izbor pojedinca, ali volim te ljude i drago mi je komunicirati sa njima. Nije u pitanju ni seks (pogotovo ne sa mamom ili jaranima iz benda, manijaci jedni! :D ), ni emocije, ni tišina, ni razgovori. U pitanju su jednostavne sitnice, usudim se reći čak i sukobi koji me postavljaju u koordinatnu ravan sa tim osobama. Te me osobe čine boljim ili gorim, nikako svejednim.

Ne bih se ubio ni zbog neprijatelja koji dolaze sa raznih strana: iz poslovnog svijeta, iz svijeta osoba koje znam kao poznanike, čak i iz porodičnog kruga. Ne bih želio da mi stari trlja ruke kad sazna za moju smrt; ne bih volio da moji bivši šefovi, a neki od njih su zaista govna dožive zadovoljstvo da mi dođu na sahranu i trljaju ruke, izjavljuju saučešće i časte me komplimentima. Prevelik sam egoista da gadovi koji su me sjebali toliko puta plešu na mom grobu.

Najvažniji razlog zbog kojeg ne bih digao ruku na sebe je taj što volim život. Volim ga koliko ga mrzim. Život ti je ko Sarajevo. Ne znaš bi li ga prije spalio ili grlio. Sva govna koja mi se dešavaju čine me čovjekom kakav jesam. Možda je to najvažnija stvar koja postoji, možda je život upravo to - mozaik kockica koje su takve kakve jesu, nekad savršene, nekad groteskne, ne liče ni na kockice... Smatram da trebam i zaslužujem doživjeti duboku starost kako bih se smijao gadovima u lice... makar krvav i uništen, ali nasmiješen.

No ako dođe do trenutka da više ne mogu, nemojte se začuditi ako me nađete stilski obješenog ili raznešenog. Bit će to neki rock'n'roll, ne da se meni baš ne biti kreativan, pogotovo ako je to posljednja poruka koju ostavljam čovječanstvu. Ostavit ću i dugu poruku, kao i testament. Ono što bih zaista volio, uvijek mi je to bilo smiješno, ali da poslije mene moji prijatelji otvore "Sharanov muzej", mjesto gdje se cuga, zabranjeno je za hipstere i ove metalce današnje, a izložene su i moje lične stvari: svi tekstovi sabrani u zbirke, moja kolekcija Dylan Dogova, mogućnost da preslušate muziku koju sam radio (iako znam da neće biti mnogo interesanata :D ), slike i ostale stvari koje bih ostavio za sobom. Volio bih da jedna takva institucija pomaže mlade, daje mogućnost bendovima da sviraju i snimaju, kreativcima da stvaraju. Neka vrsta mene u obliku zgrade.

Ako se to ne bi desilo, onda bih u testamentu zahtijevao da se sve moje stvari rasprodaju po izuzetno visokim cijenama, a da se novac da u humanitarne svrhe. Jedina stvar koja se ne bi prodala je Rickenbacker 4003 koji ne bi smio izaći iz kruga porodice, a koristit bi se mogao SAMO i ISKLJUČIVO za snimanje rock'n'roll muzike - nikakvi metali, hardkorovi, pank, ništa to.

Nadgrobni spomenik bi bio u obliku asa, na njemu bi pisalo "Born To Win, Refuse To Lose". Ovo malo istinskih prijatelja što ih imam i od porodice ko želi iznajmili bi avion i prosuli moj pepeo ili iznad Sarajeva ili iznad mora, svejedno mi je, volim oboje. Zaboravljam napomenuti da je nadgrobni spomenik samo pro forme tu, kako bi se nakon ceremoniju prosipanja pepela gomila zaputila do spomenika. Svako bi zadužio po flašu Jacka, na megakilovatnom razglasu bi se pustile dvije pjesme. Prvo bi svirala "Dancing On Your Grave" benda Motorhead, onda bi, po mojoj ranijoj želji, moj drug Gligor održao govor. Zašto on? Jer je gad. On bi održao govor o tome kako sam kreten što sam se ubio i da mu je pravo drago što nikad neću doživjeti neke stvari u životu i šta već on može izvući iz svoje crne duše, što bi masu oduševilo do neke mjere, a onda razjarilo kada bi Gligor u drugom dijelu govora postao krajnje neukusan. Zatim bi se pustila i druga stvar koja bi definitivno pogodila ljude okupljene u hrpi, sada već podobro pijane: pjesma "Them Not Me" benda Motorhead.

Vidite, život je surov, mora se biti spremna na sve i svašta. Smrt je sastavni dio života, govorio sam to kao klinac i ne shvatajući koliko sam zapravo u pravu. Osobi koja želi da se ubije ne možete pomoći, možete samo iz vlastitih razloga odložiti samoubistvo. Zapamtite to, zaključak cijele priče je da je samoubistvo lična stvar pojedinca i da se ono, kao i život i smrt mora ispoštovati do kraja.

I ne, ovo nije poziv upomoć. :)

...

2011-11-17T20:24:00.001+01:00

Pokušavam doći sebi, koliko sam kreten, pokušavam da skontam i da na neki način rezonujem, na bilo kakav način da pokušam rezonovati sliku koju sam maloprije NA SVOJU SVOJU ŽALOST imao priliku vidjeti.

Facebook sa svim svojim prednostima i manama ponekad donese i neke zaista užasavajuće stvari. U mom News Feedu osvanula je slika psa, vučjaka, kojem su prije nekoliko dana (koliko sam ja skontao, na dan održavanja utakmice Portugal-BiH) nepoznati počinioci (ili počinilac) raznijeli njušku petardom.

Nikad nisam imao fizičke reakcije na slike mučenja ni torture. Mentalne naravno nikad nisu izostale. No ugledati psa krvave njuške, tj. psa bez gornjeg dijela njuške je bilo previše. Povratio sam. Povratio sam sam od sebe, nisam mogao zadržati hranu u sebi. Upravo sam završio sa čišćenjem tastature i poda koji sam ispovraćao do puta u toalet. Kada jednostavno ne možete zadržati fizički nagon.

Nakon toga obuzela me... tuga? Bijes? Plače mi se, ne plače mi se, ne znam šta mi je. Iskreno, ne razmišljam o tome šta pišem, želim samo to da istresem iz sebe.

Sliku vam neću postavljati ovdje jer ne želim da doživite što sam doživio i ja.

Pokušavam dati odgovore sebi na dva pitanja. Zašto me šokira scena nasilja nad životinjama i djecom više nego scena nasilja na ljudima? Niti imam dijete niti sam ikad u životu imao ljubimca, imao sam samo kanarinca jednom. Možda zato što su djeca najiskrenija bića na svijetu i možda zato što sam stopostotno jebeno siguran da nijedan pas ne ujeda zato jer mu je ćeif, nijedna životinja ne ubija iz užitka i DUBOKO VJERUJEM da nijedan pas nikad ne bi zagurao čovjeku petardu u usta i raznio mu glavu.

Kakav monstrum može zaliti psa solnom kiselinom? Kakav gad može psu raznijeti vilicu? Ne samo to, ti činovi se ne dešavaju odjednom, nego ti moraš uzeti solnu kiselinu, presuti je u posudu, naciljati psa, pomjeriti ruke, uskladiti koordinaciju ruke i oka i gledati psa kako gori... ti moraš uhvatiti psa, ugurati petardu u usta, SLUŠATI ga kako cvili, posegnuti za upaljačem dok držiš njušku, upaliti, prinijeti plamen, zapaliti, gledati kako petarda šišti i gledati kako raznosi njušku psu...

Moj drug, dobar čovjek, psiholog, čovjek koji gleda i posmatra svijet na veoma sličan, ako ne i isti način kao ja, pokušava kroz profesiju da mi opiše; postoje razlozi da se ljudi tako ponašaju, to se radi i djeci i životinjama - manjak ljubavi, mala čuna, nedostatak samopouzdanja...

Ja ne slušam, ja ne vidim, ja ne mogu shvatiti, ja jednostavno ne mogu primjetiti da išta od ovog te može natjerati da uništiš ŽIVOT. Imam osjećaj da živim okružen monstrumima maskiranim u ljudsku kožu.

Predlažem ''oko za oko, zub za zub'' kaznu: politi ono idiotkinju solnom kiselinom. Pronaći ovog/ove majmuna/e i zagurati im petarde u usta. I kad ih unakazimo i ubijemo, opet ćemo se osjećati prazni i ništavni jer nikad nećemo moći shvatiti, zašto, zašto, zašto? Ovaj svijet je poludio, ovaj svijet je otišao kvragu, ova bolest je duboko u nama.

Ja nisam vegetarijanac, ja nisam PETA-in volonter, ja nisam osoba koja žele pametovati, ja samo želim shvatiti, želim da mi neko objasni - u kakvom svijetu ovo živimo?

EKSKLUZIVNO: Zašto smo ispušili baraž?

2011-11-16T12:38:00.002+01:00

Jučer je na Lužu pred hiljadama navijača bh reprezentacija ubijena u pojam, dezintegrirana na atome, smrvljena u prah od strane portugalske reprezentacije. Šest komada u našoj mreži, dva komada u njihovoj.

Vođeni činjenicom da imamo pripremljene izgovore za sve, ekipa ovog bloga odvažila se da provjeri te izgovore i da vidi ko je zapravo kriv što smo ispušili baraž.

Naša ekipa došla je u posjed zanimljive fotografije koja prikazuje Nerdluckse, zlokobne vanzemaljce koji su još sredinom devedesetih sijali strah i trepet, ali na košarkaškom parketu, kada su najboljim igračima NBA-a oduzeli talente. Da li je to bio slučaj i sa Bosnom i Hercegovinom sinoć? Što bi rekao Dino Merlin, ostaće istine dvije, jedna da dali smo dva komada, a druga da u našoj mreži bila je parada .

Nije bolan do naših igrača, frljave igre, demotivisanog tima, smrtne neuigranosti, pogubljenosti na terenu, jačine portugalskog tima kojeg predvodi onaj cigan, onaj firgoš, dabogda vruć katran kurcem m'ješ'o, šupka, pedera i sise koji se usudi da nama, NAMA, da gol sa trideset metara, već je do...

Marginalac Margarin - Ciroza Kolektiv Live

2011-11-14T17:20:00.002+01:00

Ljepote moje, evo nešto iz bogate sehare muzičke ponude grada Sarajeva. I to one bolje strane.

Ciroza Kolektiv Live je zapravo radijski snimak nastupa benda Marginalac Margarin koji se desio u Centru za djecu i omladinu Novo Sarajevo "Mak Dizdar" (bivši "Vaso Pelagić") 6.4.2007. godine. Evo malog historijata.

2007. godine Radio 202 je dobio kaznu od 10.000 maraka zbog nepoštivanja tiranskog pristupa i zabranjivanja slobode izražavanja. Slučaj Radija 202 i kažnjavanja od strane Regulatorne Agencije za Komunikacije je dobro dokumentovan i na netu i u lokalnim medijima, tako da ako vam treba više informacija, zaguglajte ga, pronaći ćete sve što vam treba.

Radio 202, iako je bio na državnoj sisi, ovu kaznu je morao sam platiti jer je državna sisa presahnula u trenucima kada nam je najviše trebala, tj. kad ni krivi ni dužni završismo opaljeni po ušima.

Bilo je to fantastično vrijeme za 202-jku: u akciji koja je nazvana "Pomozite radiju oboljelom od raka" Sarajevo je naprosto gorilo od dešavanja, svaki sarajevski klub koji je bio u jednom trenutku centar neke alt scene je imao u programu jedan dan posvećen koncertima čiji je cilj bilo skupljanje love za 202. Bivši Internet, FIS Bock, SO.BA, sva ta mjesta su ugostila domaće bendove i izvođače, DJ-ejeve i umjetnike koji su bili tu za 202jku.

U Centru se trebalo desiti najveće okupljanje, tj. najveći koncert na kojem su trebali rokati Frenkie, Dubioza Kolektiv, KZU OLE OLE PZU OJE OJE i Sikter. Sikter je otkazao pred samu svirku, ne sjećam se razloga, a onda smo uletili mi - Marginalac Margarin.

em'n'em (službena skraćenica) je nastao na Radiju 202, prvu postavu je činila radijska ekipa, a 2007. godine se tu našla nova raja koja je bila više-manje povezana sa 202jkom (ja sam jedini u novoj postavi zaista i radio na Radiju).

Čega se sjećam iz ove noći? Totalnog ludila u backstageu. Znam da nije bilo baš nešto love da se počaste bendovi, ionako su svi svirali haman džabe. Meni je Adi (Sarajlić) uvalio lovu da kupim četiri gajbe pive, po bendu jedna gajba i sjećam se da smo odletili mi iz Marginalca, pokupovali to i vratili se nazad. Svirka je tek trebala početi za neka tri-četiri sata, tonske probe nije bilo jer ni binska oprema nije bila postavljena, pa smo počeli piti. Onda smo stukli našu gajbu i gledali preostale tri, da bi nakon kratkotrajnog vijećanja počeli piti tuđa pića. Za svakog smo imali opravdanje: šta će Frenkieju gajba pive, on je sam, neće on to moći popiti; jebo ove iz Dubioze, oni imaju para, garant će sebi donijeti alkohol; KZU - čuj im muzike, oni garant ni ne piju :D

Mislim da smo otprilike na kraju nas četvorica popili tri i pol gajbe, a onda je došao neko od bendova i uzeo ostatak piva. Nismo im nikad rekli da je svaki bend imao jednu gajbu, jebi ga, mladost-alkohol-ludost.

Iz backstagea se sjećam još jedne situacije: sjedimo mi mortus pijani, nekih dvadesetak minuta prije nego što treba da izađemo da sviramo i odnekud se našle tri dvoguze Sarajčice u našim rukama. Kasnije otkrivamo da je Đafir, naš bubnjar, izašao i kupio te tri. Sjedi tu i ekipa iz Dubioze i pije pive (fakat su donijeli svoje), ali mi im kao fini domaćini (a šupci!) dajemo da cugaju i dvoguze. I sa njima je neki monstrum koji je u furci da je Peter Tosh ili Bob Marley ili onaj Jamaican Guide što puši i spava na kamenu. I sve što taj govori je ''no man'' i ''yes man'' sa kvazi jamajkanskim naglaskom. Đafira on užasno nervira i u jednom trenutku, neko od nas traži od Jamaican Guidea flašu nazad i ovaj se okreće i počinje srat o ''Jah Bless'' i ''No Man'' momentima da bi Đafir skočio i gađao frajera tvrdom keramičkom pepeljarom. Srećom, pepeljara se razbila od štok, Dubioza je napustila backstage, a mi smo izašli vani da sviramo.

I ja sam se skidao gol na bini, jebao majku RAK-u, nervirao sve prisutne i uživao u alkoholnoj predstavi bez premca. Da ne kažem da je podjebavanje Frenkieja i sarajevskih bendova na bini stvarno užasan moment, ali nam niko nije zamjerio - ne možeš zamjerit nekome ko je otišao full retard! Jedna sjajna noć, a ovaj snimak je dokaz toga. Inače, naš koncert je trajao mnoooogo duže, sve dok nas nisu otjerali sa bine, ali ovo je sve što sam našao i spasio od snimka.

Uživajte ;)

MARGINALAC MARGARIN - CIROZA KOLEKTIV LIVE

P.S. Marginalac Margarin se rasformirao 2010. godine zbog nedostatka truda i općenito želje da se nastavi sa svirkom. Iza sebe su ostavili dva demo izdanja i neobjavljen album "Light" koji će možda nekad biti objavljen. Za sami kraj ostavljamo Vas sa pjesmom "Ja Nemam Tatu" pjesmom koja je nastala na posljednjoj probi benda Marginalac Margarin. :) Članove benda Marginalac Margarin danas možete čuti i vidjeti u bendovima Motherpig, Snake Eater, Ofsajd, Deus Ex Carousel, Hellride i Rapa Nui.

Fudbal i ja

2011-11-11T17:50:00.001+01:00

...kakva samo tragikomična anegdota.

Negdje u drugoj polovici osnovne škole, pokušavao sam trenirati fudbal. Bio je to moj izbor pored karatea, tekvandoa, boksa, teretane i čega sve ne (da, na Dobrinji su djeca u jedanaestoj godini išla u teretanu i dobijala bruhove, pa sad vidite kakav je to kvart). Onda su me izbacili sa treninga jer mi je bilo mrsko trčati.

Zavidne rezultate u fudbalu na ulici sam postizao kao golman ili član odbrane, bodren uzvicima dobrinjskih jalijaša da će mi usta razvalit' ako ga primim. I zaista ih nisam primao, bio sam dobar - ne zato što sam talentovan, već jer sam išao glavom temo gdje niko nije ni pomislio da ide nogom, pa sam se često kući vraćao poprilično krvav. To mi nije baš pomoglo da zavolim fudbal, znate?

U srednjoj školi, moje najveće fudbalsko dostignuće bilo je počasno mjesto trenera razreda - stvar je u tome da su svi muškarci u razredu ili igrali u prvoj postavi ili bili zamjene. Ja sam bio toliko loš i nepouzdan da su svi u razredu shvatili (čak i profesor fizičkog (Ademe, Ademe...)) da ako ne želimo izgubiti na prvenstvu škole, MENE NI POD RAZNO ne ubacivati u tim. No moja požrtvovanost u donošenju vode, peškira i motiviranja navijača na glasno urlikanje donijela mi je titulu trenera.

Favoriziram Želju, no dan-danas nemam pojma koja je postava Želje, na utakmici sam bio dvaput u životu i to jednom na zapadu na Koševu sa Željinim šalom (pametan momak), drugi put ove godine, odveo me jaran i jedva sam izdurao cijelu utakmicu jer me generalno navijanje ne zanima, ne znam navijačke pjesme i ne volim da mi neko govori da dignem ruke. Samim tim što sam tu i što aplaudiram i vičem ajmo, brže, sudija jebem ti mater dajem dovoljnu podršku, zar ne? Ili ne?

O svjetskom fudbalu ne znam skoro ništa - španska liga mi je špansko selo, talijanska liga mi je Mars, bh ligu ne pratim nikako, a tu i tamo pogledam utakmicu Manchester Uniteda, ako su neke finalne igre ili nešto super-važno i ako se potrefim u kući. Da ostanem kući da gledam utakmicu? To od mene nećete dočekati.

Par puta sam se kladio. Svaki put iz totalne zajebancije birao drugu japansku ligu i slične žgnj lige. Kada bi me moja ekipa upitala na osnovu čega ja biram parove, ja im kažem - na osnovu statistika iz Fife '99. I stvarno je to istina. Meni će vazda Manchester pobjediti u Engleskoj, Bayern Munchen u Njemačkoj, Barcelona ili Real Madrid u Španiji i Milan u Italiji. Jer ja druge klubove nit znam, nit sam sam njima igrao u igri.

Fudbal i ja, kakva samo tragikomična anegdota.

Ne pratim uspjehe i neuspjehe bh reprezentacije. Ide mi na ganglije kad moju zainteresiranost ili nedostatak iste ljudi povezuju sa patriotizmom ili nedostatkom istog. Toliko mi to ide na živce da se čak neću ni zavlačiti u tu priču. Nisam jedan od onih koji padaju u bandak i vjeruju u zavjere EUFA-e i FIFA-e protiv naše zemlje, ne vjerujem da je plastika iz kinder-jajeta u čijoj se utrobi nalazilo ime Portugala bila magnetski povezana sa dlanom Platinija ili ko je već izvlačio našeg protivnika za baraž, a sve u cilju da nas sjebe. Vjerujem samo svojim očima. Kad sam gledao dijelove utakmice BiH-Francuska (ili obrnuto?), bilo je više nego ofirno kako sudija šilji za Francuze. Možda ne svjesno, ali je par toliko očiglednih grešaka počinjeno da bih ja, da sam na čelu FIFA-e, poništio utakmicu i tražio revanš sa novim sudijom.

Sve da se i šilji za Francusku protiv Bosne i Hercegovine, ne to nije srbočetničko-ustaška zavjera kako svi vole da pomisle, to je jednostavno internacionalno-marketinška zavjera. Sport je danas ogroman biznis, svako ime, od Messija, Kake, Rooneya, Ronalda, pa čak i Džeke je postalo ništa više ni manje no franšiza, lenta koja znači kvalitetu i koja prodaje. Kupovna moć u Bosni i Hercegovini je slaba, kupovna moć u Francuskoj i Engleskoj je jača, drugim riječima, ako se i šilji za Evropljane, šilji je jer glad za parama ne posustaje. U trenutku kad ime Pjanića, Džeke ili ne znam koga trećeg postane marketinški dovoljno ukusno, šiljit će se (svjesno, nesvjesno, podsvjesno) i za naše igrače i naš tim.

Apsolutno normalno da bih volio da Bosna i Hercegovina bude prvak svijeta i to nema nikakve veze sa patriotizmom, ima sa nečim potpuno drugim.

Živimo u vremenu gdje nas šesnaest godina nakon rata svaki dan mediji plaše ratom, gdje nas podsjećaju koliko smo različiti na svakom koraku i automatski zatiru sve naše sličnosti kakvu su recimo da smo gladni, žedni, bosonogi i da nemam posla, sve što se radi, radi se da nas se rastavi.

I onda se pojavi jedanaest igrača, pa da su i najgori na svijetu, tih jedanaest (plus stručni štab + zamjene) uspjevaju da ujedine cijelu zemlju minus degenerativni majmuni koji će večeras gledati PTPC ili "Larin Izbor" na NOVOJ TV ili obrezivni program na MTV Igman (ako mi neko kaže da imam nešto protiv Srba / pravoslavaca, Hrvata / katolika, Bošnjaka / muslimana, sjetim mu se majke u nezavidnoj pozi sa mojih devedeset i dvije kile na njenim prsima).

Zato bih volio da reprezentacija Bosne i Hercegovine večeras pobjedi. Postalo nam je standard da na gubljenje gledamo kao na našu obavezu i sudbu. Postalo nam je sasvim normalno da smo prokleti i da optužujemo one tamo da šilje za ove vamo. Postala nam je čast da budemo moralni pobjednici. Pa jebala vam moralna pobjeda više majku, k'o da se takmičimo na olimpijadi duhovnosti i religioznosti da moralno pobjeđujemo. Fudbal je fudbal, na kraju, jedino što se pika je onaj gol u mreži i to više puta. Što više to bolje. Protivničkoj mreži, da se razumijemo.

Eto, Bosno (i Hercegovino, I HERCEGOVINO!), večeras - na tebe je red. Mislim da je ovo dobra ekipa, tako barem pišu mediji i tako mi govore prijatelji. Njima će biti još slađe jer prate, meni će biti drago zbog sviju i političke konotacije koju ću upetljati, pa se smijati budalama.

A ako i izgubimo - poštedite mene, sebe i sve okolo priče o namještenim utakmicama, lošem terenu (za to ni FIFA ni EUFA ni japanski kup Bermudskog trougla nije kriv), Platinijevoj zlobi, Cristianu Ronaldu, Džeki dijamantu itd. Izgubili, izgubili. Pobjedit ćemo ako se budemo dovoljno trudili da nadjebemo i sve prepreke, što se kaže - sve štele ne mogu nadjebat tvoje znanje. Samo mojne više moralnih pobjeda. MOJNE VIŠE, MOLIM TE!

Slastičar i krokodili

2011-11-07T18:20:00.001+01:00

Kao što sam i obećao (samom sebi), prebacio sam se na novi bloggerski sistem. Da, odsad ono što ste čitali na sharan.blogger.ba možete čitati ovdje na nojevlet.blogspot.com (osim ako mi neko ne plati da pišem za drugu firmu, u šta čisto sumnjam).

Svi znate ko su nojevi, no znate li šta je nojev let? Noj je ogromna ptica koja ne može letjeti, uopšte ne posjeduje tu mogućnost. Ipak, negdje duboko u genetskom kodu noja zapisan je let kao akcija, let kao mogućnost, let kao opcija. I upravo taj zapis u genetskom kodu dovodi do nojevog leta.

Iako noj svakodnevno svjedoči svojoj nemogućnosti letenja, on stalno pokušava poletiti, stalno pokušava otisnuti se od tla, dignuti se u nebesa. Svaki put padne i skrši se ta ogromna ptica, no opet, sat za satom, dan za danom, sekundu po sekundu, noj pokušava opet i opet i opet.

I tako se nekad osjećam i ja, kao noj, a moj nojev let je sve što radim i kao što evolucija neće nikad moći dokazati da noj neće poletiti, tako ni ja neću nikada moći i smjeti reći da stvari koje radim radim uzaludno. Ne smijem.

Ispričat ću vam jednu priču.

Davno, davno, no možda ipak vremenski bliže nego što vi zamišljate, živio je jedan slastičar. Njegova slastičarna bila je zaista škrinja okusa, izrađivao je grandiozne torte, imao je smisla i talenta za mnoge vrste kolača i nije želio da ih ostavi samo za sebe. Smatrao je smrtnim grijehom sačuvati emociju, talent i rad samo za sebe, zato je stalno zapošljavao nove šegrte i pomagao im da i oni postanu majstori zanata. Nije smatrao da mu je iko išta dužan, sve što je htio je lijepa riječ i prihvatanje znanja koje je širio, te cijenjenje istog.

No, grad u kojem je ovaj majstor slatkog ukusa otvorio svoju slastičarnu bila je mala, sitna bara. Sitna bara puna krokodila koji su koristili sve moguće snage kako bi našeg junaka doveli do granica ludila, a onda ga gurnuli preko. No slastičar nikad nije želio postati ozlojađen. I tim sitnim dušama obraćao se sa pažnjom, sa ljubavlju. No krokodila je bilo sve više, a onda je slastičar otkrio kako je njegova slastičarnica sve praznija i praznija, a ljudi su se okupljali oko kolača koji nisu bili ništa više no sprženi puter. Uskoro slastičar otkri da ni njegovi šegrti nisu ono za šta su se prikazivali: na posao nisu donosili svoj alat, nije im više bilo stalo do toga da torte i kolači budu savršeni oblikom i okusom, sav rad svodio se na ubijanje radnog vremena, bez imalo emocije, bez imalo truda.

I užas koji je okružio našeg slastičara trajao je godinama, sve dok jedan dan slastičar ne upita sebe: zašto se ja osjećam mizerno? Ja koji sam mnogima podario slastice? Ja koji sam svima želio samo dati savjete i pomoć? Ja koji sam se trudio držati se određenog koda i biti fin prema svima? Zašto se osjećam mizerno ja? Zašto je ono što sam najviše volio preko noći postalo ono što me najviše umara i razara iznutra?

Ova priča nema završetak. Poznajem slastičara i vidim ga skoro svakodnevno. Neki dan sam sjedio sa njim i reče mi da razmišlja o tome da stavi ključ u bravu. Da prestane raditi, da se okrene ka nečemu drugom, ka nečem boljem, da pomisli na sebe. Pita me za savjet, a ja ga jednostavno ne uspjeh dati. Svi smo mi slastičar iz ove priče, samo što većini ljudi lakše bude kroz život ići kao krokodil naoštrena zuba.

Šta bi Vi uradili?